Jučer sam nekoliko sati provela u Klinici za tumore. Dovoljno dugo da se uzrujam zbog čekanja, ali i dovoljno dugo da se vlastitim očima i ušima uvjerim u naš kaotični zdravstveni sustav, i naše liječnike koji pod tim teretom funkcioniraju.
Iako je riječ o području života i smrti, u doslovnom smislu te riječi kroz ovaj tekst ne želim ulaziti u već poznate razloge zbog kojih reforma zdravsta nikako da zaživi; od premalog proračuna, državi koja ne plaća HZZO-u sve što bi trebala, dugovima, činjenici da samo 34 posto građana doprinosima financira čitav sustav, zdravstvenoj nejednakosti i posljedično s tim socijalnoj isključenosti, načinu na koji država intervenira u zdravstvenom području, razmijevanju i prilagođavanju demografskim kretanjima starenju stanovništva, a samim tim i potrebom boljeg zdravstvenog sustava. Ili ću, samo ovim kratkim i nesveobuhvatnim činjenicama ući u meritum stvari kako bi razumjeli koliko je teško u takvom sustavu funkcionirati bolničkim liječnicima i ostalom medicinskom osoblju, a posljedino s tim i pacijentima.
Bez hiperbole i preuveličavanja radi naglašavanja vlastitih misli, naši liječnici po bolnicama su uistinu heroji pa ako hoćete, kroz kršćansko poimanje i svjedoci i mučenici, ali i pokretači u danim im ekonomskim, društvenim i političkim uvjetima.
Uzimajući u obzir manjak liječnika u hrvatskom zdravstvu, zbog odlaska istih u bogatije i organiziranije europske sustave, onemogućavanje nekog pravednog napredovanja, ili gledanja napredovanja podobnih, problema oko plaćanja prekovremenih sati…, liječnici koji su ostali još uvijek u sebi nose entuzijazam i strast prema svom pozivu, iskazuju volju koja prozlazi iz motivacije pojedinca, i koja je nerijetko poljuljana, ustrajnost koju ništa ne može zamijeniti, čast i plementitu tradiciju liječničkog zvanja, vjeru u Hipokratovu zakletvu ili bolje rečeno Ženevsku jer još uvijek imaju snage razmotriti i više od same bolesti i bolesnog organa i promotriti čovjeka iz njegovog svijeta i njegove percepcije.
Trčanje između jedne ordinacije i druge, pokrivanje deficita liječnika, uskakanje kolegama koji su zauzeti i preuzimanje njihovih obveza, i pri tom pokazivanje posvećenosti pacijentima, s ozbiljnim dijagnozama je, ne samo za pohvalu već i za duboki naklon. Pokušaji da vam olakšaju to višesatno čekanje, procjene tko više ne može izdržati to isto čekanje, procjene hitnosti slučaja u kojem ne gledaju ima li pacijent uputnicu, već ljubazno zamole da se ista dostavi isti dan od liječnika obiteljske medicine, uvjeti u kojima neki rade, među nekom arhivom koju valjda nemaju gdje smjestiti, ofucanim i dotrajalim prostorom iz kojeg poželiš odmah izaći, ne ometa ih da pokažu svu svoju profesionalnost, stručnost i humanost.
Imate i liječnika koji se s punim poštovanjem prema pacijentu, prema vlastitoj profesiji i prema sebi samom dignu iza radnog stola, pruže ruku pacijentu i predstave se, poput primarijusice Ljubice Vazdar te vam se posvete, uz vrlo bitan element, a to je vjera i optimizam da sve ipak može završiti dobrim, naravno držeći se medicinskih činjenica i objektivnosti.
Imaju dovoljno razloga da uđu u stanje neke rezignacije, da se predaju kaosu, no iz njih izvire optimizam koji pokazuje otvorenost prema boljoj budućnosti, a to je nešto što treba itekako cijeniti jer optimizam i kad je lažan je životno zdravlje.
Nimalo ne treba zanemariti ulogu medicinskih sestara i njihove prožrtvovanosti, uzimajući u obzir masovni egzodus istih u europske zemlje. Možda znaju biti i grublje, no pod takvim uvjetima rada, pritiskom broja pacijenata treba ih razumijevati.
Zbog takvih ljudi, takvih liječnika, medincinskih sestara i ostalog medicinskog osoblja, i mog svjedočenja u Klinici za tumore, nadležni moraju ozbiljno početi razmišljati o svim propustima koje se događaju, o ozbiljnoj reformi hrvatskog zdravstva koja će pružiti adekvatnu uslugu pacijentima, ali i osigurati potrebne uvjete liječnicima, ne samo kako bi ih zadržali, već kako bi im sačuvali i samopoštovanje prema onome što jesu i prema onome što rade.
Piše Snježana Nemec/demos media
