PSIHOLOŠKI ASPEKTI KRIZA: BORBA NA DUGE STAZE
Anita Lauri Korajlija: Svaka promjena od nas zahtijeva prilagodbu i dolazi uz cijenu Javlja GLAS SLAVONIJE
Nije svaka društvena kriza istovremeno i psihička kriza. Da bi neki događaj bio doživljen kao kriza s psihičkim posljedicama, mora biti iznenadan i/ili rijedak, biti stresan i uznemiravajući za većinu ljudi, uključivati osjećaj stvarnog ili percipiranog gubitka koji je povezan i s osjećajem gubitka kontrole i osjećajem da se teško nosimo s tim što se događa koristeći naše uobičajene mehanizme suočavanja – kaže izv. prof. dr. sc. Anita Lauri Korajlija s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te dodaje:
– Ako kriza ima ta obilježja, onda može izazvati cijeli niz reakcija. To su događaji koji kao da nas izbace iz ravnoteže, a naše reakcije su u cijelom spektru – od tjelesnih, kognitivnih (osjećaj smušenosti, nemogućnost koncentracije…), emocionalnih (strah, tjeskoba, bespomoćnost, krivnja, tuga…) i na ponašajnom (gubitak interesa za aktivnosti, povećana agresivnost, povećana konzumacija psihoaktivnih tvari…). Takvo psihičko stanje traje od četiri do šest tjedana, nakon čega se uspostavlja neka nova ravnoteža. To smo vidjeli i u situaciji pandemije – ljudi su nakon nekog vremena počeli govoriti o tzv. novom normalnom, iako u njemu ništa nije bilo kao prije i ništa nije bilo uobičajeno.
Kako na ljude djeluje suočavanje s više istodobnih kriza – zdravstvenom, ekološkom, klimatskom, gospodarskom, sada i ratnom…? Drugim riječima, kako se nositi s hrpom takvih loših vijesti, kriza koje mediji još dodatno potenciraju u apokaliptičnim tonovima…?
– Mi u posljednje dvije godine zaista možemo govoriti o više kriza kroz koje smo, manje ili više uspješno, prošli, a kroz ovu ratnu još uvijek prolazimo. Nažalost, zbog takvih kumuliranih i produženih kriznih okolnosti možemo očekivati posljedice na psihičko i tjelesno zdravlje ljudi koje će se vidjeti i nakon što krize prođu. Neke od tih posljedica već i vidimo – imamo pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi – posebno što se tiče anksioznih i depresivnih smetnji, imamo povećanje ovisničkih ponašanja i konzumacije droga, alkohola i lijekova za smirenje, imamo sad zbog rata retraumatizaciju ljudi i pogoršanje ili ponovno pojavljivanje simptoma PTSP-a.
Na percepciju kriza umnogome utječu i mediji. Koliko i taj utjecaj remeti mentalnu stabilnost ljudi…?
– Mediji su u posljednje vrijeme imali dvostruku ulogu. S jedne strane bili su vrlo zainteresirani za teme mentalnog zdravlja, puno se o tome pisalo i govorilo, no s druge strane senzacionalističko izvještavanje, iznošenje brojki, zastrašujućih snimki i fotografija nešto je što nije psihičkom zdravlju gledatelja i čitatelja pomoglo. Mi smo sad u vremenu u kojemu se ukrajinski rat prati doslovno kao live stream – iz minute u minutu – nove tehnologije to nam omogućavaju i zbog njih imamo u svakom trenutku najnovije vijesti iz ratom pogođenih područja. Međutim, mi se kao primatelji tih vijesti trebamo čuvati od preplavljivanja njima. Treba ograničiti izlaganje takvim sadržajima. Pri tome to ne znači da nam nije stalo i da trebamo biti bezosjećajni – to samo znači da trebamo sačuvati sebe i vlastito psihičko zdravlje kako bismo onda mogli i pomoći drugima ako treba. Jer posljednje su nas dvije godine naučile da je ovo maraton, a ne kratka utrka.
Prijete li nam nove epidemije depresivnosti, tjeskobe, anksioznosti… u postkriznim vremenima? S tim u vezi, nedavno ste u nastupu na HRT-u između ostalog rekli da su mladi dosta stradali i jako su ranjiva skupina, no naglasili ste da je svaka skupina posebno ranjiva za neki dio ovoga što se događa…
– Ove krize, pandemijska i ratna, pogađaju sve na različite načine i s različitim okidačima. Trenutačno svjedočimo da su generacije koje su doživjele restrikcije u bivšoj državi prestrašene oko toga dolaze li opet takva vremena nestašica; onima koji se sjećaju Domovinskog rata vraćaju se sjećanja na skloništa, uzbune, granatiranja, zabrinutost za bližnje, raseljavanje; mladi su bili posebno pogođeni pandemijom i epidemiološkim mjerama koje su otežale njihovu socijalizaciju i druženja s vršnjacima, sudjelovanje u slobodnim aktivnostima, odlaske u školu, pandemija im je donijela razdoblje brige za roditelje i starije članove obitelji. Sve to je na njih djelovalo na način da imamo porast anksioznosti, depresivnosti i samoozljeđivanja.
Kriza osim što donosi probleme može biti i “okidač” za promjene nabolje. Koliko su one uopće moguće u svijetu krcatom negativnostima, apokaliptičkim predviđanjima…?
– Kineski znak za riječ “kriza” sastoji se od dva znaka. Jedan znači opasnost, a drugi šansa ili prilika. U tom smislu kriza može dovesti do napretka, promjena i novih spoznaja. Ali, svaka promjena od nas zahtijeva prilagodbu i dolazi uz cijenu. Kroz život nećemo moći izbjeći ni krize, ni stresore ni promjene. Važno je kako se s njima nosimo i vidimo li ih samo kao opasnost ili i kao priliku. Osjećati psihičku uznemirenost tijekom krize nije znak slabosti, već očekivana reakcija u promijenjenim, kriznim okolnostima. Većina ljudi će se od toga brzo oporaviti i prilagoditi situaciji, no važno je znati da oni kojima prilagodba ide sporije ili teže nisu zbog toga slabiji ili lošiji, već samo pogođeniji i ranjiviji u tim okolnostima i u tom trenutku.
Važno je prepoznati kad nismo dobro i potražiti pomoć – prvo u svojoj okolini, a onda ako ne pomaže i stručnu. Jer traženje pomoći je obilježje otpornih ljudi koji prepoznaju svoje granice i koji prepoznaju kad je za njih najbolje da se nekom povjere. Da se vratimo na onaj maraton – svi trebamo one ljude uz stazu koji nam daju vodu, mokre ručnike, energetske pločice i da navijaju za nas i bodre nas kroz stazu do cilja. (D.J.) Vijest je na LINKU
DEMOS MEDIA
