Najprije razgovaramo sa ženama kako su one zamislile i kako bi željele da njihov porod teče i završi, a i gdje se one vide u svemu tome: hoće li moći, koliko će moći, koliko mogu trpjeti bol, koliko mogu biti strpljive. Pričamo s njima i o načinu boli, jer bol za vrijeme poroda nije isto što i bol koja dolazi patološki, u nekim bolesnim stanjima. Samim time razgovorom i postizanjem nekakve intimnije atmosfere između primalje i rodilje pokušavamo doći do toga da taj porod ide prirodnim putem, ističe Arsova Čuturilo

Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO objavljuje GLAS ISTRE

“Primarna zadaća primalja je da se brine i skrbi o ženi za vrijeme trudnoće, poroda i babinja, a to je vrijeme nakon poroda, ali i o djetetu, naravno”, kaže Slobodka Arsova Čuturilo, prvostupnica sestrinstva i primaljstva, koja je poslu primalje posvetila 39 godina, a sada radi u Općoj bolnici Pula. Upravo ovih dana u Hrvatskoj se obilježava Tjedan sestrinstva i primaljstva.

Arsova Čuturilo kaže da je sve više mladih žena zainteresirano za primaljstvo, ali nedovoljno. “Populariziramo taj vid skrbi o ženama u tom dijelu života kad je vrlo osjetljiva, dakle, u trudnoći i nakon nje, pa je popularizacijom tog zanimanja sve veći interes, ali ne dovoljan da bi mogli u pravoj mjeri popuniti ta mjesta koja će se sigurno osloboditi jer starije kolegice idu u mirovinu”, govori i dodaje da bi broj primalja na broj trudnica u bolnici trebao biti “jedan na jedan”. “To bi bili neki idealni uvjeti i oni su mogući kada imamo situacije u rađaonici kad nema puno rodilja za roditi u istom vremenskom periodu”, pojašnjava.

Kaže da je sve više primalja koje idu u mirovinu, a koje bi mlađe primalje trebale zamijeniti. “Trenutno je na našem odjelu osam primalja iz srednje škole koje su u funkciji stažistica i polako ih uvodimo u posao. Zainteresirane su, vrijedne, marljive i neke su izrazile želju da bi ostale na našem odjelu”.

Budući da se u Općoj bolnici Pula daje prednost prirodnom načinu poroda, a u praksi dolazi do raznih situacija, pitamo forsira li se prirodni porod. “Najprije razgovaramo sa ženama na samom prijemu kako su one zamislile i kako bi željele da njihov porod teče i završi, a i gdje se one vide u svemu tome: hoće li moći, koliko će moći, koliko mogu trpjeti bol, koliko mogu biti strpljive. Pričamo s njima i o načinu boli, jer bol za vrijeme poroda nije isto što i bol koja dolazi patološki, u nekim bolesnim stanjima. Samim time razgovorom i postizanjem nekakve intimnije atmosfere između primalje i rodilje pokušavamo doći do toga da taj porod ide prirodnim putem. Naravno, ima i žena koje ne žele niti osjetiti nikakvu bol, čak niti trudove pri porodu, žele samo završiti taj porod, da su što manje uključene u taj cijeli proces. Sam porod je proces i mi ga kao takvog prikazujemo ženama. Dakle, on traje i ne može završiti za pola sata, sat ili dva, kako velika većina žena želi; da je što manje u bolničkim uvjetima i da što prije krene kući sa svojom bebicom”, odgovara Arsova Čuturilo koja je radila u sklopu trudničkih tečaja koji su zbog situacije s covidom pauzirani.

“Sad se spremamo opet početi jer je interes velik i žene žele znati sve o tome. Ali, mislim da je to još uvijek nedovoljno i uvijek ističem da ne mogu vjerovati da je neki mladim ženama bitno kad idu raditi umjetne trepavice, nokte ili frizuru informirati se kod koga idu, kako se zove osoba koja će im to napraviti, a malo su informirane koje su to osobe koje će biti s njima u tom bliskom i intimnom kontaktu pri porodu. Porod nije nešto što će ti se događati deset puta u životu, nego jedan, dva ili tri puta i isplati se informirati o tome tko će ti biti blizu, jer primalje su prve osobe na koje rodilje nailaze”.

Pojasnila je značaj uloge primalja u doba covida, kada nije bila dopuštena prisutnost pratnje na porodu. ” Žene su bile dodatno uplašene, kako i same po sebi kad dolaze roditi, što je normalno i prirodno, a onda su bile još uplašenije bez pratnje. I dalje smo se trudile, ali dodatno, nekim načinima razgovora i ponašanja. Rodiljama je bilo dozvoljeno imati mobitel kod sebe, da budu u video-kontaktu sa svojim najmilijima, a onda je to znala biti lijepa i vesela priča u rađaonici. Kad je porod završio, onda bi žene brzo nazivale svoje partnere i oni su mogli odmah vidjeti tu bebu na njima, u kontaktu koža na kožu, pa smo mogli čuti reakcije s druge strane linije. To je bila vriska, vika i cika od veselja”.

Arsova Čuturilo porod opisuje kao tobogan. “U životu inače imaš urođeni strah od visine, javnog nastupa, a kada si trudna i trebaš roditi, to se još duplicira: dolaziš u nepoznati prostor s nepoznatim ljudima, gdje trebaš izložiti svoje intimne dijelove tijela nekome koga si prvi puta vidio i u prostorijama u kojima nikad nisi bio. Tako je i s toboganom: kad se popneš gore, ne znaš kako će ti biti dok ne kreneš. Ali onda kad kreneš, samo se trebaš opustiti i mislim da će biti sve u redu, iako je turbulentno, uzbudljivo, napeto i bolno, ali na kraju ta poplava emocija koja preuzme ženu nakon poroda je nemjerljiva s onom količinom straha koji kreće na početku”.

Napominje da nisu sve žene iste i ne dožive taj proces kao nešto što je njima prihvatljivo, nego se bore sa situacijom, nesvjesne da se bore zapravo sa samom sobom. “Tu se trudimo svakoj ženi pokazati koliko je ta njena uloga bitna. Neke žene na kraju budu nezadovoljne samom sobom misleći da nisu ispunile ono što su očekivale od same sebe. To je također normalan osjećaj i ponašanje, i ne treba si tu puno zamjerati jer porod je zapravo jedan veliki napor, i psihički i fizički”, pojašnjava sugovornica dodajući da sve žene ne doživljavaju primalje kao saveznice.

Što se tiče psihološke potpore rodiljama, trudi se, zajedno s kolegicama, biti što veća i intenzivnija podrška.

“Nekad je to teško izvesti jer imamo veći broj rodilja na skrbi odjednom, pa se ne možeš zadržati pored svake rodilje koliko bi htio, ali uz trud i komunikacijske vještine koje razvijamo i tijekom rada, višegodišnjih kontakata sa ženama, a i tijekom školovanja, bude nekako lakše”, priča Arsova Čuturilo.

“Iako neke žene osjećaju da nisu dobrodošle, neka probaju malo razmisliti o tome zašto se tako osjećaju. Stvarno ste sve koje dođete u naše prostore dobrodošle, bez obzira kako vam se to učinilo – nekakav drugačiji ton glasa ili nekakva ekspresija lica primalje ili drugog osoblja vam ne legne na prvu, ali tijekom vremena postanete svjesne da je to najvjerojatnije za vaše dobro”, kaže sugovornica.

“Kao netko tko podržava proces prirodnog porođaja i poticanja u ženi osjećaja da može puno toga napraviti u životu i inače, a sama trudnoća i porod su dokaz da je za to sposobna, volim razmišljati u smjeru da bismo kao odjel mogli krenuti u korake da budemo odjel – prijatelj majki, a ne samo prijatelj djece. To, naravno, zahtijeva dodatni rad i angažman, ali ako budemo kretali tim smjerom, ja ću to podržati svojim radom”, zaključila je Slobodka Arsova Čuturilo.

Vijest je na LINKU

DEMOS MEDIA