Reality show, odnosno reality televizija je medijski format koji je star gotovo kao i sama televizija i koji je postao globalno popularan krajem 1990-ih, uz uspjehe franšiza Big Brother i Survivor/Expedition Robinson. Određen pad gledanosti naveo je tadašnje kritičare na pretpostavke kako se radi o privremenom trendu, no iste su se pokazale netočnim, što potvrđuje i jedan od najuspješnijih reality showa The Voice koji je ostao vrlo uspješna franšiza, s gotovo 50 međunarodnih adaptacija. Koliko je rasprostranjena reality televizija pokazuje i činjenica kako postoji nekoliko podkategorija iste, od dokumentare, programa s ciljem samousavršavanja ili preobrazbe pa do različitih modela opstanka u prirodi, takmičenja u kulinarstvu, pjevanju..

Ako se zapitamo gdje je zapravo tajna uspješnosti, dugovječnosti i rasprostranjnosti ovog medijskog formata, odgovor leži u kapitalu i međunarodnoj ekspanziji istog, a posljedično s tim i u povećanju moći globalnih privatnih interesa te stvaranju novih kulturnih oblika. Kanali koji prikazuju reality showove još prije dvadeset dvije godine osmislili su koncept koji je privukao sponzore i investitore kako bi osigurali profitabilan prihod za njihovu produkciju i distributere. Ilustracije radi, međunarodno poznati relity show „Big Brother“ karakterizira jeftina proizvodnja, u smislu prilagođavanja emisija lokalnim medijskim tržištima i njihovim kulturama, što je financijski daleko isplativije nego stvoriti novu ideju i koncept nove emisije. S druge strane dokazano je da svaki neuspjeh reality showova ne donosi ozbiljnije financijske gubitke jer se vlo brzo zamjene nekim drugim programom.

Jedan od faktora uspješnosti i gledanosti ovog medijskog formata je angažiranje takozvanih običnih ljudi koje reality showovi pretvaraju u potencijalne zvijezde i s kojima se publika poistovjećuje, ne razumijevajući razvijeni kapitalizam i mehanizme medijske manipulacije koja prodire u nesvjesno pa i u kontekstu ponuđene slave koja je kratkoročna i zbog koje pojedinac može imati emotivne posljedice, jer u ljudskoj je prirodi nadati se i priželjkivati.

Na globalnoj razini reality televizija se suočila s ozbiljnim kritikama, ponajviše u kontekstu neautentičnosti i obmane javnosti koja je uvjerena kako je sve što se događa spontano i u realnom vremenu, što zapravo i predstavlja temeljni koncept ovog medijskog formata jer u sebi nosi naziv „stvaran“. Osim unaprijed smišljenog uređivanja, stavljanja sudionika u unaprid osmišljene situacije, podučavanja istih kako se i u kojem trenutku ponašati, kritičari se osvrću i na dovođenje kandidata u uvredljivu i omalovažavajuću poziciju. Primjer „Supertalenta“ nerijetko pokazuje kako se zbog izostanka selekcije na pozornicu „guraju“ kandidati bez talenta pa i sa smanjenom intelektualnom razvijenošću, što ih u odnosu na druge stavlja u neravnopravan položaj te su nerijetko izvrgnuti ismijavanju javnosti. Ovakav pristup dovodi do diskriminacije, ozbiljno ugrožava pravo pojedinca na dostojanstvo, a u konačnici je nečovječno i neukusno. Za takav modus operandi koji bi trebao osigurati veliku gledanost, naprosto nema opravdanja.

Hrvatska, na žalost nije pošteđena dolaska reality showova, odnosno negativnosti koje isti sa sobom donose, a kada izostane ozbiljna kritika tada to postaje problem. Problem nastaje i kad se prilagodbe s globalnog na lokalno tržište ne događaju pa se bez ikakve rezerve usvaja način komunikacije, ponašanja, odijevanja, što posljedično može imati i ozbiljne nus pojave. Istraživanje Today.com iz 2012. pokazalo je, naime kako su Amerikanci koji redovito gledaju reality televiziju ekstrovertniji, neurotičniji i imaju niže samopoštovanje od onih koji to ne čine.

Neke komercijalne televizije prepune su senzacionalističkih, nekvalitenih i ozbiljno zaglupljujući reality showova. Kada se govori o senzacionalizmu u osnovi i to je upitno jer nerijetko se radi o dosadnim showovima kojima se pokušava ispuniti nečije slobodno vrijeme. Zbog profita, kao imperativa ciljano se u većini slučajeva biraju anonimni sudionici željni slave i brze zarade, neobrazovani, skloniji ekscesima, nerijetko i vulgarni, što neminovno utječe na javnost, s naglaskom na djecu i mlade koji još nisu formirali svoje stavove. Kada tome pridodamo širenje, odnosno dijeljenje ovakvih emisija od strane drugih medija pa se pročita recimo: „Gordana je objasnila zašto nije otšla s Milanom“, „Ivona iz Braka na prvu je promijenila frizuru, „Sanela je upropastila zaruke“…, razvidno je da se površnost i trivijalnost podižu na najvišu razinu te posljedično samo podgrijava daljnju društvenu devijaciju.

Postoje i reality showovi koji su gledljivi i šalju neku pozitivnu poruku, poput „Života na vagi“ koji je sniman prema američkoj licenciji „The Biggest Loser“. Međutim, i to je podložno raspravi, ako uključimo koncept ispadanja, forsiranja u treningu i nus pojava koje su prema stručnjacima loše, a sve kako bi se postigli neki senzancionalni učinci. Tu je, s ciljem povećanja gledanosti i dijeljenje tužnih životnih priča sudionika, odnosno dijeljenje privatnih života kako bi javnost u njihovoj patnji pronašla sebe.

U reality showovima gdje su životi stavljeni javnosti na pladanj, gdje nestaje intima, postavlja se i pitanje gdje je zapravo granica javnog i privatnog, odnosno pitanje gdje je nestala diskrecija kao osjećaj za mjeru i sposobnost da vlastite riječi i vlastite činove prilagodimo okolnostima kako bi iskazali poštovanje prema sebi samima ili prema drugima. Možemo diskreciju definirati ili opisivati na različite načine, no ona je uvijek povezana s ljudima, njihovom kvalitetom i u konačnici pitanjem poštovanja, povjerenja i razboritosti. Biti diskretan u odnosu spram svog i tuđeg života je moralna i duhovna kategorija koju danas mnogi ne razumiju. Ona korijene vuče iz same genetike, iz djetinjstva i načina odgoja, i kad su ti korijeni jaki nema te promjene koja će je ugroziti. Možete u nekom trenutku pokleknuti pred globalnim kretanjima i vrijednostima koja ista donose, zateći samog sebe kako odudarate od vlastitih vrijednosti, ali ćete se vrlo brzo vratiti na ono što jeste i što je vaša bit. Na žalost, sve više svjedočimo mladim ljudima kojima je intima i diskrecija nepoznata i koji nerijetko u komunikaciji prelaze granice dobrog ukusa. U tramvaju, na javnim mjestima, glasno i nerijetko vulgarno, bez ikakvog procesa ramišljanja ili one stare-ispeci pa reci dijele svoja iskustva, referirajući se uglavnom na seksualnost, novac, moć i uspjeh. Govorimo, zapravo o globalnom utjecaju, refleksiji vanjskog svijeta kojeg nismo svjesni. Tako je i sa reality showowima preko kojih se upijaju i usvajaju određena ponašanja i oblici komunikacije.

Ako je zabava isključivo komercijalnog karaktera, vođena profitom ona ruši kvalitetu medijskih sadržaja, a samim time i vrijednosne okvire. Nekvalitetno nam vremenom postaje kvalitetno i naš um polučuje drugačiji učinak od željenog. Oni koji su svjesni samog koncepta realitiy programa, ali i mehanizama manipulacije našim emocijama i umovima mogu sjesti pred televizor i „odmoriti mozak“, no oni koji nisu svijesni, počinju, uz ponuđenu fikciju i ispraznost usklađivati vlastiti život s principima industrije zabave. Na žalost takva je većina koja otvara vrata svakom glasu koji im zvuči dovoljno sugestivno i koja gubi bilo kakav kritički stav, ne samo prema medijima, već i prema svakoj drugoj realnosti, što posljedično spriječava i bilo kakve promjene.

Iako je reality show davno postao kultura liberalizma koja govori o oslobađanju kulturnih značenja, navedeno ne može predstavaljati opravdanje izostanka ozbiljnog kritičkog osvrta, iako se ponekad čini uzaludno pa i nezahvalno ukazivati kako obrasci ponašanja koji se proklamiraju nisu ništa drugo nego interesno usmjeravanje. Odgovornost ne treba tražiti niti u sudionicima niti u gledateljima, već u organizatorima. Međutim, ako se povedemo onom starom – para vrti gdje burgija neće, tada je teško očekivati da će isti bilo što promijeniti.

Upravo zbog navedenog, izuzetno je važno podizati svijest o važnosti medijske pismenosti i podizanja kritičke svijesti cjelokupnog društva pa tako i medija te razumijevati kako jednosmjerna komunikacija nikome ne koristi. Važno je i osvijestiti da medijska pismenost nema samo obrambeni karakter već proaktivan, u kojem će svi relevantni dionici surađivati. Važna je prije svega volja, posebno medija da se aktivno uključe kako bi u konačnici što manje neprimjerenih sadržaja plasirali.

Potrebno je i ukloniti iluzije kao rezultat svijeta u kojem živimo i koje u kontekstu globalizma i materijalizma postaje nehumano i neslobodno te početi razmišljati o nečemu što zovemo modus bivanja koji sa sobom nosi neovisnost i kritički um.

Tekst ću završiti s izvanrednim alegorijskim književnim djelom odnosno rečenicama iz „Životinjske farme“, Georga Orwella koji senzibilno ukazuje kako se svaki pokušaj promijene  na bolje pretvara u svoju suprotnost: „Nitko od druga Napoleona nije čvršći u vjeri da su sve životinje jednake. On bi bio presretan da vam može dopustiti da sami odlučujete. Ali, ponekad biste mogli donijeti krive odluke, drugovi, i gdje biste se onda našli? Hrabrost nije dovoljna, Odanost i poslušnost su važniji“.

A to ne želimo. Posebno ne želimo, povijesno i dalje biti manjina koja mijenja svijet na bolje, zar ne!?

Piše: Snježana Nemec/ demos media

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE