Medijska pismenost- reklamne poruke o kockanju i klađenju…

Kako bi razumjeli kompleksnost kockanja i klađenja, a samim time suvremeno društvo i čovjeka u njegovoj slabosti i ranjivosti, potrebno je barem malo zaviriti u povijest. Kockanje je staro kao i samo čovječanstvo i predstavlja jedan od najstarijih oblika zabave. Od drevne Kine, gdje se nalaze i prvi pisani podaci o kockarskoj igri, stare Grčke, Rima gdje je kockanje bilo rasprostranjeno pa sve do danas. Spominje se i u religijama, od židovske, kršćanstva, islama budizma…Biblija, recimo sadrži reference na bacanje ždrijeba za podjelu imovine, a dobro poznati primjer je bacanje ždrijeba za Isusovu odjeću tijekom raspeća od strane rimskih stražara: „Oni dijele moje haljine među sobom, i za moju odjeću bacaju ždrijeb.”, (Psa 22:13-19). I kroz povijest su postojale zabrane i ograničenja za kockanje, a europska povijest prožeta je dekretima i enciklikama kojima se zabranjuje i osuđuje kockanje. Organizirano kockanje i kao takvo sankcionirano od strane vlada kako bi se prikupio novac počelo je u 15. stoljeću lutrijom. Osim preteča u starom Rimu i Grčkoj, organizirana odobrena sportska klađenja datiraju iz kasnog 18. stoljeća. Otprilike u to vrijeme počinje i postupno promicanje službenog stava prema kockanju, od toga da se smatra grijehom i porokom kao ljudskim slabostima do toga da se na kockanje gleda kao na bezazlenu i zabavnu aktivnost.

Zbog rasta industrije igara na sreću i razvoja tehnologije te promjene ponašanja potrošača, stalno se plasiraju neki novi oblici zabave kojima popunjavamo svoje slobodno vrijeme, tako da i sam pojam bezazlenosti sve manje nalazi svoje mjesto, posebno imajući u vidu da je pojam slobodnog vremena usko vezan uz vlastiti izbor i da je sve više na globalnoj razini postao predmet interesa sociologa. Navedenom, nedvojbeno doprinose i mediji stalnim plasiranjem reklama o igrama na sreću, i bez previše razmišljanja o posljedicama i vlastitoj odgovornosti.

Ako se postavi pitanje, što je cilj reklamiranja igara na sreću, on je isti kao i za druge proizvode i usluge – uvjeriti i stvoriti nove potrošače. Svaka sumnja da iza reklama i oglašavanja ne stoje profit i vrsni marketinški stručnjaci koji bolje od nas samih poznaju slabosti ljudskog bića i psihologiju ljudskog ponašanja, bila bi naivna. O navedenom je, možda nazornije progovorio autor memoara „Trumped“ Jack O’Donnell koji kaže: „Poznajem industriju kockanja intimno. Znam kako C-suite razmišlja (jezik koji opisuje skup najvažnijih viših rukovoditelja korporacije). Znam što investitori traže od tvrtki. Znam kako ljudi iz marketinga razvijaju strategije i promocije kako bi naveli potrošača da igra igre. Znam jer ja sam razvio te strategije.“

Kako bi razumjeli razmjere rasprostranjenosti kockanja i klađenja koje se preselilo i na internet, a s time i moguće posljedice za igrače, najbolje se iznijeti određena istraživanja i statističke pokazatelje. Naime, procjenjuje se kako globalno tržište online kockanja na godišnjoj razini vrijedi oko 40 milijardi dolara. Sportsko klađenje na internetu postalo je najpopularnija aktivnost kockanja u Europi koja čini 41% ukupnog prihoda od kockanja. (European Gaming & Betting Association, 2020.). Povećanje dostupnosti online kockanja popraćeno je, uz stalno dostupne mobilne aplikacije za klađenje i učestalost televizijskih reklama i marketinškog sadržaja koji se distribuira putem društvenih mreža, odnosno preko hashtagova koji se povezuju sa sportskim događajima. Ako navedenom dodamo transparente oko sportskog stadiona, sponzorstva, promotivne proizvode…, razvidno je da stalno poticanje na igranje može i utječe na stavove, namjere i ponašanja pojedinaca pa čak i na pojedince koji su stručni i svjesni da su meta reklama.

Porastom marketinga i oglašavanja raste i zabrinutost za djecu i mlade, kao i za ranjive skupine. Izloženost oglašavanju prema istraživanjima značajno je povezana s vjerojatnošću kockanja djece u budućnosti, posebno one djece koja su više izložena i koja imaju razvijeniju svijest o robnim markama. Pojavljuje se i dodatna zabrinutost jer su neke reklame za kockanje usmjerene na djecu, poput reklame za sportsko klađenje koje uključuju humor, priznanja slavnih osoba i animacije (Pitt i sur., 2018.; Thomas i sur., 2015.).

Kada govorimo o sportskom klađenju, nekada dok je sport imao drugačiji karakter, moglo se govoriti o apsurdima i kontradiktornostima, no danas je to gotovo nemoguće zbog komercijalizacije sporta koja je, uz prisutnu komponentu potrošačkog društva omogućila ovoj industriji da nađe način kako se zabaviti i kako doći do nekog financijskog dobitka.

Industrija zabave igara na sreću pa i država teško će priznati potencijalne opasnosti igranja i marketinga, a ako to i učine, najvjerojatnije će sve predstaviti s pozicije slobode izbora svakoga od nas te s pozicije ekonomije i slobodnog tržišta. Potrebno je znati da se interes država temelji na činjenici da ova industrija zabave ima veliki udio u ekonomiji jedne zemlje i da je zbog porasta otpornija na recesije. S druge strane države kroz poreze i naknade „pune“ svoje proračune i omogućuju veću razinu zapošljavanja. Naravno, iako navedeno stoji, radi se ipak o svojevrsnom licemjerju jer ako, primjera radi dovedemo u korelaciju igre na sreću sa pušenjem, odnosno s duhanskom industrijom koja je zakonski znatno bolje regulirana, postavlja se i pitanje zašto je zabranjeno reklamiranje cigareta. Zbog zdravlja i stvaranja ovisnosti? Sigurno, no ne utječe li reklamiranje i oglašavanje igara na sreću na potencijalnu ovisnost pojedinca i njegovo zdravlje, a posljedično i na život i zdravlje njegove obitelji, prijatelja, radnih kolega i cjelokupnog društva. Ako navedenom dodamo i transgeneracijski prijenos nezadovoljstva, agresivnosti, promjene raspoloženja koje se pojavlju kod ovisnika, tada je i više nego razvidna važnost pristupa problemu te potrebi edukacije javnosti kao temeljnom uvjetu postojanja i opstanka ljudske zajednice.

Kolika je težina ovisnosti za pojedinca i njegove najbliže izvrsno je u romanu „Kockar“ opisao Dostojevski koji je i sam bio ovisnik o kocki i čija supruga je život provela u kockarskim dugovima, strahu i i bijedi. Kroz glavni lik Alekseja Ivanoviča, Dostojevski pokazuje svu strast i svu patnju ovisnosti. O ljudskoj pohlepi i strasti i želji za brzom zaradom pisao je i Émile Zola u knjizi “Novac.”

Podrazumijeva se da reklamiranje neće imati isti utjecaj na svakoga i da neće svi postati ovisnici, no što je veća raširenost marketinških aktivnosti to je i veća mogućnost usvajanja poruka koje se plasiraju. Dokazano je da kada igramo igre na sreću, kladimo se i kockamo, mozak oslobađa dopamin ili hormon sreće koji u velikoj mjeri doprinosi i našem preživljavanju i traženju rješenja, no rješenje i razuman pristup kada treba prestati kod ovisnika često zakazuje. Profesionalni kockari kojih je vrlo mali broj isključeni su iz ove tematske cjeline i problema jer se uglavnom radi o ljudima koji kontroliraju rizike, vrijeme i energiju i vlastiti novac.

Ni Hrvatska nije pošteđena reklamiranja na televiziji i svakodnevno istome svjedočimo. Akteri u reklamama ostavljaju sliku radosti, razigranosti, bezbrižnosti i sigurnosti kako bi kod javnosti izazvali pozitivne  emocije. Igre na sreću u Hrvatskoj su zakonski regulirane pa tako i online igranje koje je sve zastupljenije i sve toksičnije, posebno za djecu, mlade i ranjive skupine. Postoji društvena odgovornost kada govorimo o Hrvatskoj lutriji, no kada se govori o online igrama, odnosno inozemnim organizatorima ne postoji regulacija pa ni u smislu zaštite igrača. To što su Zakonom o igrama na sreću regulirani kriteriji raspodjele prihoda na financiranje programa koji doprinose  borbi  protiv zlopourabe droga, promiču sport,  koji se bave problemima i zadovoljavanjem potreba osoba s invaliditetom, naobrazbom i odgojem djece i mladih, kulturom… je za pohvalu, no ne predstavlja utjehu za one koji su prešli granicu zabave i postali ovisnici, kao ni za njihove obitelji. 

Prema Torre i Zoričić (2013: 23) svaka sedma osoba u Hrvatskoj se kladi, od čega jedna trećina to radi redovito, a dvije trećine povremeno. Provedena istraživanja pokazala su i kako je u Hrvatskoj preko 40 tisuća ovisnika o kockanju, no može se govori o većem broju, ako se u obzir uzme činjenica da mnogi ne priznaju ovisnost ili kockanje ne prepoznaju kao potencijalnu ovisnost. Važno je reći da ovisnost utječe i na troškove države, i prema nalazu istraživanja skupine hrvatskih znanstvenika objavljenog u Ljetopisu socijalnog rada 2021., ukupni godišnji trošak po problematičnom kockaru iznosi 6555 kuna, od čega najveći udio (78 posto) čine troškovi povezani s tržištem rada, poput gubitka posla i socijalnih naknada. S druge strane, ukupni godišnji trošak po ovisniku o kockanju iznosi 11.380 kuna. Iako su i kod ove kategorije kockara najznačajniji troškovi povezani s tržištem rada, osjetan udio u ukupnoj strukturi imaju i zdravstveni te financijski troškovi. Jedan od razloga ovakve slike zasigurno je i sve učestalije marketinško oglašavanje i promidžba. 

S obzirom da su djeca i mladi sve više izloženi marketingu,  da svjedoče privlačnim sadržajima i veselim kostimima, posebnu pažnju treba obratiti na njihovo educiranje, ali i na educiranje svih dionika, na razvijanje kritičkog razmišljanja, uzimajući u obzir činjenicu da se radi o kontroliranom djelovanju, da živimo u materijalnom svijetu i da jedna ovisnost nerijetko vuče i druge.

Igre na sreću mogu biti i jesu zabava, no kad ta zabava kontinuirano potiče lažne dojmove i nerealne tvrdnje  o lakoći zarade, kada sve, kroz reklame poprimi i jedan ležeran i bezbrižan ton, tada sve postaje još pristupačnije i i socijalno prihvatljivije. Činjenica je da je jedini dobitnik sama industrija zabave ili kako je rekao  Bernard Show:“ U kockanju mnogi moraju izgubiti kako bi nekolicina mogla pobijediti.“ 

Za kraj vratit ćemo se Jack O Donellu koji kroz utakmicu koja se treba održati opisuje realno stanje: „Ove nedjelje na terenu će biti jedan gubitnik, ali dok gledate blitz reklame za kockanje, razmislite o milijunima gubitnika izvan terena.“

SN/DM

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE