Dođoh, vidjeh, vrnuh se. Povratna karta je v žepu, kao diplomata sam odavna propao, a doma je uvijek najbolje. Tačdaun! Tako bi se otprilike mogle sažeti španjolske putešestvije Vrhovnog nam Zapovjednika, čovjeka koji bi nas ili našu djecu, nedaobog, mogao voditi kroz III Svjetski rat. Ništa, ćorak, konferencija za medije kao i bilo koja koju je održao u Hrvatskoj. Samo malo pristojnija., piše Ivan Hrstić za Večernji list

Kad sam prije nekoliko tjedana pitao Zorana Milanovića je li mu Erdoganov ulet pomrsio planove ili možda ipak čak olakšao njegovu ucjenjivačku inicijativu, odgovorio mi je: Ne znam, nisam analitičar! Nažalost, i dalje izgleda da na Pantovčaku nema analitičara koji bi mogao procijeniti kakve su stvarne šanse takvih hajdučkih poteza, a pogotovu kakve su potencijalne posljedice ne samo za Hrvate u BiH nego i cijelu Hrvatsku. Nevjerojatan niz analitičkih promašaja koji stižu s Pantovčaka od veljače ove godine doista duboko zabrinjava, jer čovjek sebi ne može postaviti pitanje – pa tko nas to, zaboga – vodi?

Pri tome ne ciljam na samog Milanovića, koji doista ne bi morao biti stručnjak za sigurnosna i vojna pitanja, ali bi oko sebe trebao imati one koji su takvoj analitici dorasli i drže je u malom prstu. Zašto ih nema? Ili zašto ne dolaze do izražaja? Kako su uopće moguće takvi promašaji u sigurnosnim procjenama? Problem vjerojatno nije od jučer i sasvim sigurno je dobrim dijelom i naslijeđen. No, u ova turbulentna vremena nije nimalo utješno to što se i mnoge druge nacije pokazuju tragično nedorasle izazovima.

U srijedu poslijepodne dobar dio nacije pripremio je kokice, koštice i zanimacije te se namjestio ispred malih i velikih ekrana loveći lik omiljenog stand-up predsjednika u izravnom prijenosu iz Madrida. Hoće li rasturiti NATO kao bugarsku skupštinu, prijeteći svojim nepostojećim vetom ili će pognuti glavu, sakriti se ispod stola ili – kako on to voli reći – odmaknuti se od stola na sigurnu udaljenost? Naravno, realno nije bilo moguće očekivati ništa osim Milanovićevog antiklimaksa – ta nije valjda toliko lud da ne vidi da njegov veto vrijedi koliko i pločica s natpisom “Ispravak krivog navoda” u hrvatskom Saboru, kad zastupnik na prijevaru poželi iskamčiti 60 sekundi više za mikrofonom, a Jandroković spremno dodjeljuje penal.

Priznajem, da je Milanović otpočetka povezivao širenje NATO-a s izbornim zakonom u BiH, imao bih prema takvom drčnom ustanku znatno više simpatija. No, to je onaj isti Milanović koji je par dana prije ruske invazije na Ukrajinu na moja pitanja odgovarao da je širenje NATO-a apsolutno(!) bilo napad na Rusiju, da je NATO izazvao Putina, te da će se on, Zoran Milanović, suprotstaviti svakom(!) daljnjem širenju NATO-a: “Dosta je tog širenja bilo u mojem prokletom životu! Dosta!”

Da, da to nije onaj isti Milanović koji zatim tjednima uporno fugirao sve zaglavne kamenove kremaljskog agitpropa kontra Ukrajine, mogao bih povjerovati da cijeli taj stand-up šou doista ima veze s izbornim zakonom u BiH. Konačno, ako je Milanović usred ukrajinske krize u ime bosanskohercegovačkih Hrvata bio spreman ucijeniti ne samo Švedsku nego i Finsku, vasceli NATO i EU te cijeli Sunčevi sustav i Klingonce ako treba – kako to da nije bio spreman ucijeniti šeher Sarajevo? Posve suprotno, agitirao je da se baš onog glavnog krivca za nepravdu nad tim istim Hrvatima na koncu i nagradi za nesuradnju? Koji je smisao takvog poteza ako njime nagrađuješ SDA za njihovu izdaju potpisanih obveza? Što BiH dobiva ako joj se taj status nezasluženo pokloni? Za razliku od Ukrajine i Moldavije, gotovo ništa. Jer, kao što ističe i sam Milanović stvarni efekt statusa kandidata za Hrvate u BiH je takav da ga možeš zataknuti u džep na košulji: Evo, ide član biblioteke! Neš’ ti!

Svi izvještavaju da je Erdogan popustio, no možda je ipak točnije da je popustila Švedska, te nakon ovoga više nećebiti utočište za turske oporbene političare i kurdske aktiviste. Milanović će po povratku u Hrvatsku vjerojatno govoriti kako je propuštena prilika, kako je u sjeni Erdogana i Hrvatska mogla dobiti ono što je njezin nacionalni interes. No, činjenica je da se da su među europskim državnicima upravo Milanović, Vučić, Orban i Erdogan percipiraju kao zasebna “ekipica”, koja tvrdoglavo strši i uporno kontrira europskim politikama kojima se barem pokušava obuzdati Putinovoa agresija. I sasvim sigurno im to neće biti zaboravljeno. A Hrvatići u golemoj većini nipošto ne žele biti dio takve ekipice koja relativizira Putinovu agresiju. Hrvatići ne zaboravljaju da je njima to isto radio Milošević.

Ovako, ne mogu se oteti dojmu da su Hrvati u BiH zloupotrebljeni tako što su na silu uklopljeni u Milanovićev otprije postojeći narativ, koji je, bio on toga svjestan ili ne, od riječi do riječi putinovski.

Naravno, uvijek postoji realna opasnost da stvarni interes tih bošnjačkih i kvazigrađanskih političara i jest da i ostanu što dalje od EU, da oni samo glumataju pristupni proces, a zapravo žele što dulje sami zadržati što veći komad vlasti. No, Hrvatska će od 1. siječnja biti član eurozone i Schengena. A najveći dio Hrvata u BiH već sad ima hrvatsku putovnicu i moći će se kretati jednako slobodno kao i svi drugi Europljani. To im, nažalost, isto tako omogućava da jednako lako kao i njihova braća iz Hrvatske odlaze trbuhom za kruhom preko nekoliko mora.

Ukrajina i Moldavija dobile su status kandidata, bez ikakvih obveza, a BiH je dobila čvrgu, ističe Milanović. No, činjenica je da je BiH apsolutno zaslužila tu čvrgu. Te dvije države na putu su Putinovog ratnog plana i sasvim sigurno je bilo nužno poslati takvu snažnu poruku podrške.

Ukrajina je apsolutno zaslužila status kandidata, jer je upravo zbog bitke za europsku viziju i došlo do ovog rata u kojem nisu podvili rep. No, BiH je posve druga priča. Duga desetljeća bunar bez dna koji je utopio milijarde eura europskog novca bez ama baš ikakvog pomaka, osim sve odlučnijeg gaženja prava Hrvata. Ako Sarajevo nije spremno Hrvatima u BiH osigurati minimum – ono što su im zagarantirali u Daytonu – onda apsolutno nije zaslužilo nikakvu, pa ni simboličnu nagradu u obliku približavanja EU.

Tad mora svima biti sasvim transparentno da u Sarajevu partnera za ozbiljan razgovor uopće nema, te da Zagreb mora jasno i glasno Washingtonu, Berlinu i Bruxellesu poručiti da jedini koji može ostvariti trenutni pomak jest visoki predstavnik, taj svemogući europski i američki namjesnik, koji mora trenutačno, bez ikakve odgode i kompromisa, primijeniti ovlasti koje su toliko puta primijenjene na štetu bosanskohercegovačkih Hrvata, te odmah promijeniti izborni zakon onako kako to traže odluke Ustavnog suda BiH. U suprotnom, BiH mora zauvijek ostati tu gdje jest, na margini EU.