Samu ovisnost možemo definirati kao stalno ponavljanje radnji koje postaju središte života pojedinca i koje posljedično dovode do psihofizičkih problema i problema u socijalnom funkcioniranju. U osnovi govorimo o štetnim navikama ponavljajućih aktivnosti koje utječu na osobnu percepciju i vrednovanje. Čovjek je biće navika, i svi smo na neki način izloženi potencijalnoj ovisnosti (no svi ne postajemo ovisnici), zbog genetskih predispozicija ponavljanja stvari koje zadovoljavaju određenu potrebu ili donose zadovoljstvo.

Iako je, ovisnost o internetu još uvijek u fazi istraživanja i rasprava, za razliku od ovisnosti o videoigrama koju je 2018. godine Svjetska zdravstvena organizacija službeno priznala kao bolest, postoji neko opće suglasje o kategorijama ovisnosti, kao i o simptomima na mentalnoj, fizičkoj i društvenoj razini. Kategorije uključuju: ovisnost o društvenim mrežama, videoigrama, online kockanju i klađenju, online sexu, online informacijama i online kupovini. Simptomi koji se pojavljuju na mentalnoj razini su: poteškoće u razlikovanju stvarnog od virtualnog svijeta, slaba sposobnosti koncentracije, poremećaj pamćenja, razdražljivost, tjeskoba i depresija. Fizički simptomi uključuju: umor, nesanicu, bolove zbog nedostatka kretanja, probleme s probavom, zanemarivanje higijene, gubitak težine ili povećanje tjelesne težine. I mentalni i fizički simptomi prelijevaju se na društvene simptome, od socijalne izolacije, problema u međuljudskim odnosima, problema sa zapošljavanjem i zadržavanjem radnog odnosa…

Istraživanja na globalnoj razini pokazuju kako postoje podijeljena mišljena o tome je li ovisnost o internetu sama po sebi poremećaj ili je, zapravo izraz već postojećih poremećaja i problema u ponašanju. Ako, primjera radi, ovisnici o online kupovini, sexu ili kocki i klađenju učestalo provode vrijeme na internetu, zadovoljavajući tu istu ovisnost, postavlja se pitanje jesu li ovisni o internetu ili o već postojećem poremećaju. Ili kao da zbog nejasnoće postavimo Plutarhovo filozofsko pitanje- što je bilo prije, kokoš ili jaje, ili se referiramo na začarani krug ovisnika o alkoholu i frazu: pijem da zaboravim ( probleme, tjeskobu). U kontekstu navedenoga, autorica je na tragu kako se uglavnom radi o već postojećim sklonostima i problemima koje pojedinac ima, uzimajući u obzir genetske predispozicije, odgoj, odnosno njegove kvalitete i okruženje u kojem osoba odrasta. Međutim, navedeno ne isključuje mogućnost da se ovisnost o internetu može stvoriti neovisno od postojećih problema, posebno kada govorimo o ovisnosti o društvenim mrežama.

Međutim, ono što se čini esencijalnim i na što bi trebalo tražiti odgovore je pitanje – postoji li ovisnost o internetu ili je internet alat preko kojeg se projiciraju naša stanja iz stvarnog života.

Kroz stalne promjene koje obilježavaju suvremeno društvo, njegovu međusobnu povezanost i društvenu uvjetovanost, stvaraju se i novi uvjeti života. Vrijednosti se mijenjaju i teško ih je slijediti, stabilnost za koju se čovjek nekada mogao uhvatiti nestaje, a nemir i nesigurnosti postaju raspoloženja koja prevladavaju u suvremenom društvu. Neokapitalizam koncentrira bogatstvo i moć, socijalne razlike postaju sve veće, trošenje guši svaki ljudsku autentičnost, kritička svijest se razara, bračni i obiteljski životi se mijenjaju, pojedinac se stavlja u procjep između stvarnosti i iluzije, odvaja se od zajednice i postaje sve usamljeniji, a egoizam se stavlja na stupanj kulta. Tehnologija i znanost dominiraju nad čovjekom, a društvo znanja zaboravlja moralnu komponentu.

Sve su to promjene koje se događaju i koje neminovno utječu na čovjeka, a posljedično ga i mijenjaju.

Ako se vratimo u povijest, tijekom IX stoljeća čovječanstvo je već bilo isprepleteno neraskidivim nitima. Sto godina prije, to isto čovječanstvo nije znalo za snažan socijalni pritisak kao sredstvo formiranja stavova i ponašanja pojedinaca. Krah neke krupnije tvrtke koji se odigrao s one strane oceana nije mogao povući sa sobom u propast tisuće ljudi na drugom kraju svijeta.

Globalna ekonomija, ekonomska međuovisnost nacionalnih gospodarstva, sloboda tržišta, konkurencija dovela je do proturječnosti i sve je obuhvatio kovitlac industrijskog, odnosno postindustrijskog života koji može opstati samo pod uvjetom da se svi društveni slojevi potčinjavaju ukusima koje je on formirao.

Čovjek je, kroz povijest često svojom suštinom smatrao ono što je usvojio, a ne ono što živi u njemu, što otvara i pitanje slobodne volje, odnosno pitanje postoji li ista ili se radi samo o prividu. U trenutku kada nakon prosudbe donesemo neku odluku, bez obzira na posljedice, slobodna volja je tu, dakle postoji. U protivnom život bi pod naslagama nametnutog postao nemoguć. Međutim, problem nastaje, upravo zbog mogućih posljedica koje smo sve manje u stanju preuzeti, jer je postalo gotovo nemoguće povući se iz globalnog sustava. Na tragu navedenog, čini se i da sve manje postaje važno čemu težimo, već koliko smo oslobođeni utjecaja.

Ovako formiran čovjek, postaje sve više nezadovoljan, emocionalno dezorijentiran, sa sve manje pokretačke strasti i nemoćan za promjene.

Ako se referiramo na provedeno istraživanje u Hrvatskoj koje pokazuje poražavajuću statistiku srednjoškolaca koji imaju ozbiljne simptome depresije (13%), anksioznosti (20,3 %), stresa (13,4 %), koji se samopovređuju (15,7 %) te ozbiljno razmišljaju da si oduzmu život (20%) te isto dovedemo u korelaciju s globalnim problemom depresije, postavlja se pitanje – možemo li sve navedeno povezati s čovjekom kojem globalizacija i manjina, suptilno kroz masmedije nameće stalne promjene i vrijednosti koje razgrađuju njegovu izvornu moć i njegov integritet. Možemo, naravno, jer stvarnost i razina svijesti sve više prepoznaju suvremenu ideologiju i njegovu moć.

Sljedeća pitanja, prije svega trebala bi potaknuti na razmišljanje, jer teško je čovjeka, posebno mlade poučiti iskustvu koje dovodi i do znanja, no podučavati i prenositi znanje koje će im pomoći u vlastitim spoznajama, treba: Je li internet samo sredstvo bijega od stvarnosti. Čini li nam se sav taj virtualni svijet utočištem gdje nestaju problemi i gdje popunjavamo vlastitu prazninu. Postajemo li na internetu ono što je naša bit i što ne možemo ostvariti u stvarnosti. Leži li problem u činjenici da nema kolektivnog rješenja pa individualno rješenje tražimo u novoj stvarnosti. I u konačnici, postoji li ovisnost o internetu ili se kroz internet projiciraju naša stanja iz stvarnog života.

Uloga roditelja i prosvjetnih radnika, njihova sinergija je izuzetno važna kod djece i mladih koji su fazi razvoja i odrastanja predstavljaju najugroženiju skupinu u usvajanju ovisničkog ponašanja. Bilo kakve zabrane interneta nisu dobre, ali nadzor nad sadržajima i ograničenja provođenja vremena su potrebna. Pri tome djeci i mladima, ovisno o dobi na primjeren način treba objasniti zašto je ograničenje postavljeno ili zašto se potiču na neke druge aktivosti izvan interneta. Pustiti im, primjera radi film Matrix u kojem je stvarni svijet simuliran. Pojasniti im i važnost kritičkog stava prema svim negativnostima koje internet donosi, imajući u vidu i istraživanje na razini članica EU koje pokazuje kako je u prosjeku 4,4 posto ljudi ovisno o internetu. Ako ovaj postotak pretvorimo u brojke, uzimajući u obzir broj stanovnika članica EU, govorimo o približno 19 milijuna ovisnika. Radi se, uistinu o zabrinjavajućoj brojci, no kod svakog istraživanja treba biti oprezan, s obzirom da se u medicini sve češće odlazi u predijagnostiticanja, što priznaje i sama struka.

Ako mislite da ste možda ovisni o internetu, zabilježite svoje misli, sjećaje i ponašanje. Razmislite koliko vremena provodite na internetu, postoji li možda neki drugi problem s kojim se ne možete ili ne znate suočiti. Razmislite i o svijetu u kojem živimo i kako utječe na vas. Uključite sva čula i slušajte poruke koje se šalju jer to je umijeće i dar. Tražite odgovore, no ako ne možete sami, zatražite stručnu pomoć, i bilo kakav strah od stigme ili neki drugi razlog ne smiju biti opravdanje. U Hrvatskoj su institucije i struka prepoznale problem i organizirale liječenje ovisnosti o internetu u ustanovama za psihijatriju (Dnevna bolnica za ovisnost o internetu i videoigrama, Sveri Ivan Zelina, Klinički bolnički centar “Sestre milosrdnice i Klinika za psihijatriju “Vrapče.”).

Zaključno, završit ćemo, ipak s optimizmom Dietricha Bonhoeffera: „..optimizam kao otvorenost prema budućnosti ne smije nitko prezirati, pa ni onda kad se on stotinu puta vara; on je životno zdravlje koje bolesnik ne smije zaraziti…“

Piše: Snježana Nemec- demos media

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE