Medijska pismenost – Važnost vizualne pismenosti, ali ne na račun onoga što se govori i piše …

Vizualna pismenost je sastavni dio informatičke i medijske pismenosti, odnosno same medijske kulture te je podložna kao i ostale teme raspravama, no uzimajući u obzir čovjekovu sklonost vizualnim sadržajima činjenica je, da je oduvijek bila potrebna, posebno danas u vrijeme digitalnih medija, kao što je činjenica da je istisnuta ili stavljena u drugi plan pred lingvistikom ili onoga što se govori ili piše.

Sama definicija vizualne pismenosti nije postigla neko opće suglasje, upravo zbog rasprostranjenosti u različitim područjima, ali se uglavnom opisuje kao sposobnost usvajanja vještina i kompetencija koje omogućuju da se prepoznaju, razumijevaju, ispravno tumače i kritički ocjenjuju vizualni sadržaji i poruke koje se prenose. Ako gledamo, primjera radi neku crno bijelu fotografiju, ista ima svoj kadar, plan, rakurs, perspektivu fotografije, snimku motiva i poruku koja se šalje. Promatranjem fotografije prikupljamo informacije, analiziramo, doživljavamo, dajemo ocjenu i u konačnici verbaliziramo. Svatko od nas doživjet će je na svoj način, zbog same subjektivnosti koju ne možemo isključiti, ali je kroz razvijene vještine možemo osvijestiti i shvatiti da se može gledati i drugačijim očima. Treba svakako znati i da očima opažamo i primamo svjetlost, ali da je mozak taj koji u konačnici vidi. Drugim riječima, nije dovoljno kroz osjetila primiti, već vidjeti kako bi razumjeli.

Ljepota vizualnog je što „govori više od tisuću riječi“, što je pamtljiva, prihvatljiva i zbog svoje jednostavnosti izaziva veći interes, no u suvremenom društvu koje svakodnevno kroz masovne medije šalje poruke, nerijetko skrivene, ideološki obojene, etički i moralno upitne i izvan stvarnosti, treba biti oprezan. U segmentu reklama i marketinga, ne tako davno poruke su se utiskivale riječima, a danas se to radi slikom kao komunikacijskim medijem koja otvara prostor raznim interpretacijama i koji ne omogućuje dijalog. Slike mogu biti i popraćene oskudnim, ali ciljanim riječima kako bi se prepoznala poruka. Poruke mogu biti manipulativne i obmanjujuće, ako se, recimo propagira sloboda koja nije stvarna ili se pokazuje vječna mladost žene, uslijed upotrebe kozmetičkih proizvoda. Takve poruke su danas isključivo ekonomskog karaktera. Suptilne, izravno ne nameću ili predlažu izbor u ime raznih načela, već nam se postepeno i nesvjesno usađuju dok ne postanu prihvatljive, što govori kako mediji izvrsno poznaju ljudsku prirodu, nerijetko bolje nego što mi sami sebe poznajemo. U kontekstu nesvjesnog važno je prepoznavati simbole i znakove, odnosno biti vizualno pismen, u punom smislu riječi kako bi sami sebi otvorili prostor za prepoznavanje, kritičko promatranje i vlastito tumačenje sadržaja, u odnosu na stvarnost te na taj način i sami utjecali na društvene odnose.

Ako se vratimo na početak teksta postavlja se pitanje je li uskraćivanje lingvistike dobro i odlazi li se opet u krajnost isključivanjem jednog u korist drugog, imajući i u vidu da je i sama interpretacija slike podložna raznoraznim teorijama koje u konačnici zbunjuju. Društvene mreže, s naglaskom na Instagram koji koristi isključivo slike kao sredstvo komunikacije daje i odgovor na postavljeno pitanje. Naime, nije više novost da sve manje čitamo i da je broj onih koji vole pisanu riječ u padu, što posljedično dovodi i do smanjene sposobnosti verbalizacije, odnosno izražavanja riječima kao završnog čina procesa vizualne pismenosti. Samo čitanje tekstova pa i onih kraćih postaju svojevrsni napor i dosada. Zašto je ovo važno? Zato jer ubrzani život koji živimo sve manje zadržava pažnju pa tako i na riječima, a sve više na slici i vizualnom koje se doživljava kao stvarnost, bez znanja i potrebe tumačenja. U stalnoj potrazi za novim poticajima sve manje smo sposobni zadržati fokus. Ako, primjera radi na društvenim mrežama izražajnim i nijansiranim riječima, bez slike opišemo izgled neke fatalne žene, kao što je naš velikan književnosti August Šenoa u romanu „Zlatarovo zlato“ opisao Klaru Grubarovu: „ Tko je vidio puna i poput mlijeka bijela ramena štono provirivahu iza bruseljske paučine, tko je gledao kako se puna njedra nadimlju i silom otimlju jarmu plavetne svilene halje, kako se srebrni pojas vije oko tankoga struka, kako se oble sjajne ruke kradu iza dugih rukava, kako se malene nožice u vezenim postolicama nestrpljivo premeću na medvjeđoj koži – tko je to sve vidio, morao je reći – ta žena ugleda svijet za ljubav, ta žena hoće, mora da ljubi. A jel ljubila?, vrlo mali broj njih će napisano pročitati. Međutim, ako postavite samo sliku fatalne žene skrenut će se pažnja, probuditi interes i znatiželja, ali bez potrebe razumijevanja samog pojma fatalne žene, odnosno bez potrebe i mogućnosti razumijevanja i verbalizacije viđenog i doživljenog.

Površnost se sustavno njeguje, trivijalnost diže na najvišu razinu, i što zapravo u ovako posloženim stvarima očekivati. Usvojeni način ponašanja postaje i svojevrsni zamak i deridijansko prisustvo odsutnosti u kojem se misli koje pripadaju pojedincu sve više svode s kompleksnih na sve jednostavnije i jednostavnije, i u kojem tišina nalazi svoje mjesto, ali ne ona tišina koja pruža mir i sklad, spoznaju samog sebe i svijeta, već ona prazna koja je na tragu stalnog sužavanja opsega razmišljanja, svijesti i riječi kojima bi se čovjek izrazio.

Navedeno je slikovito prikazano kako bi bolje razumjeli promjene koje se događaju, a posljedično s time i njihov utjecaj pa tako i u kontekstu svođenja riječi na sliku i na staro-novo pitanje koje je na odličan način postavio autor teksta „Na tragu slike“ Žarko Paić: „Nije li pozitivno samoodređenje našeg vremena “kulture kao slike” naspram “kulture kao teksta” možda ulazak u drugu vrstu redukcije – one vizualne? Drugim riječima, dolazi li u budućnosti i zakidanje vizualne kulture i što je sljedeće.

Mogu li se onda ovakva kretanja pomiriti sa potrebom vizualne pismenosti i može li se osposobiti obrazovni sustav i sam pojedinac da potiče i kontinuirano radi na istoj. Naravno, da se može, ali za tako nešto treba puno šire sagledavanje svega što nas okružuje i što posljedično utječe na nas same kako bi se napravile jasne i potrebne smjernice.

Vizualni doživljaj kroz slike treba poticati od najranije dobi jer donosi sa sobom puno benefita; on je dinamičan, zanimljiv, stvara emotivnu reakciju i asocijacije, potiče lakše učenje i interpretira i sam kontekst, povećava samu kreativnost i motivaciju. Sama vizualna pismenost prikuplja informacije, analizira, kritički se osvrće, osmišljava nove načine uvida. Govorimo, zapravo i o datom nam daru i umijeću koji treba razvijati kako bi u konačnici ispravno formirali pogled na svijet.

Međutim, zanemarivati riječi, iako se one ponekad čine blijedim i nedovoljnim kako bi izrazili ono što najdublje osjećamo i doživljavamo je loše i odudara od potrebne komplementarnosti vizualnog i verbalnog jezika. S druge strane, kombinacijom jednog i drugog moguće je sagledati širu sliku i ispravno tumačiti. U korelaciji s navedenim umjetnost ili sami muzeji kao prostor vizualnog doživljaja i komunikacije su najbolji primjeri. Gledajući određenu sliku doživjet ćemo je i tumačiti na svoj način i, u osnovi nitko nam ne može nametnuti svoje viđenje i doživljaj, no za cjelovito sagledavanje i tumačenje potrebno je obrazovanje koje ipak rijetki posjeduju. Zato uz svako umjetničko djelo stoji tekst.

I zanemariti logos koji znači i um, a s time i govor kao opstojnost duha neće nikome koristiti. Krajnosti, iako je ponekad odlazak do ruba potreban za spoznaje, u osnovi nisu dobre. To je od pamtivjeka zlatna sredina.

Piše: Snježana Nemec – demos media

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE