Medijska pismenost – Digitalna pismenost kao imperativ….

Digitalna ili internetska pismenost postala je imperativ suvremenog društva i može se reći da je analogna sposobnosti čitanja i pisanja. Imajući u vidu da je ušla u sve segmente privatnog i poslovnog života te da, bez potrebnog znanja i vještina nema niti potpune uključenosti u samo društvo, možemo, čak govoriti i o marginalnosti onih koji nisu digitalno pismeni.

Kako bi slikovitije prikazali dinamiku, brzinu i samu važnost razvoja digitalne tehnologije koja je primarno izvor informacija te povukli paralelu između prošlosti i sadašnjosti, ne tako davno za određene informacije odlazili smo u knjižnice, kupovali knjige, tražili podatke, a danas je za svu tu pretragu i potragu dovoljno na tražilici upisati dvije do tri riječi kako bi dobili traženo. U vremenu ogromne količine informacija koje konzumiramo i kreiramo, digitalne vještine postale su, ne samo potreba, već nužnost svakog pojedinca, posebno djece i mladih.

Unatoč mnogobrojnim definicijama digitalnu pismenost možemo opisati kao skup znanja i vještina potrebnih za korištenje digitalnih uređaja, odnosno kao sposobnost snalaženja u digitalnom okruženju. Ista zahtijeva različite vještine koje nisu samo tehnološke, već i kritičke, refleksivne, društvene i etičke. Obično se naziva i meka vještina jer se manje odnosi na jednu specifičnu tehnologiju, a više na sposobnost učenja i prilagodbe tehnologiji.

Zbog postojanja raznovrsnih pismenosti i njihovih podudarnosti koje mogu biti i zbunjujuće, digitalnu pismenost treba razlikovati od računalne pismenosti koja podrazumijeva sposobnost korištenja računala i njihovo funkcionalno znanje o tome kako računala rade, ali i od informacijske, u smislu njene širine i sveobuhvatnosti znanja.

Digitalne kompetencije možemo u osnovi sažeti u pet kategorija: upravljanje informacijama putem interneta koje podrazumijeva pretraživanje, analizu i procjenu njihove relevantnosti i svrhe na etičan i održiv način te upravljanje digitalnom građom; komunikaciju, kao ključni aspekt digitalne tehnologije koju karakterizira povezivanje s drugima, jasno izražavanje, dijeljenje i stvaranje digitalnih sadržaja (audiovizualnih, slikovnih i tekstovnih); sigurnost koja se odnosi na osobnu zaštitu, odnosno zaštitu digitalnog identiteta, na sigurno i održivo korištenje; rješavanje problema koje podrazumijeva identificiranje digitalne potrebe i resursa za donošenje odluka o najprikladnijim digitalnim alatima prema namjeni ili potrebi.

Digitalna tehnologija je svuda oko nas, okružuje nas pa kad i nismo svjesni navedenog. Pametni telefoni, pametni frižideri, kuhinje, usisivači, pametne kuće… Dovodi i do promjena u poslovanju pa i u samom zapošljavanju koje se sve teže realizira bez digitalne pismenosti, jer većina radnih okruženja koristi bezbroj tehnologija, a poslodavci žele znati da će njihovi kandidati za posao moći držati korak. U kontekstu navedenog, djecu i mlade treba kvalitetno pripremiti za školu, za posao, odnosno za tržište rada koje je sve zahtjevnije, ali i za sam život, imajući u vidu da na europskoj razini informacijske i komunikacijske tehnologije svake godine stvaraju oko 150 tisuća poslova.

Uzimajući u obzir činjenicu da se digitalno okruženje razvija i mijenja velikom brzinom te da su djeca i mladi u stalnoj i izravnoj interakciji s digitalnim medijima, digitalna pismenost zahtijeva i cjeloživotno učenje. U eri lažnih vijesti i dezinformacija putem interneta nužne su vještine provjere istih, njihova izvora i u konačnici kritičkog stava, jer posljednje što želimo je bazirati mišljenja na lažima i dezinformacijama.

Sama implementacija digitalnog opismenjavanja kroz obrazovni sustav je složenija, nego što se na prvu čini, jer ovisi o nizu čimbenika, od nedovoljnog broja prosvjetnih radnika, nedovoljne kompetencije i educiranosti, nedostatka podrške za razvoj politike, nedovoljno jasnih smjernica i okvira digitalne pismenosti.

I kroz istraživanje The Economist’s Intelligence Unit (EUI) razvidno je da se obrazovni sustavi ne mogu nositi s tempom tehnoloških promjena te da 49 posto profesora smatra kako zbog prenatrpanog kurikuluma nemaju vremena za digitalnu pismenost, dok trećina smatra kako im nedostaje potrebna edukacija. Najveće nezadovoljstvo ili potrebu za digitalnom pismenošću iskazali su sami poslodavci i njih, čak 51 posto smatra kako nedostatak digitalnih vještina sputava njihovo poslovanje. Unatoč činjenici da je u Europi trenutno nezaposleno 22 milijuna ljudi, od kojih je 4,5 milijuna mlađe od 25 godina, poslodavci ne mogu pronaći zaposlenike s vještinama koje traže. (Evolucija digitalne kompetitivnosti: digitalna pismenost u EU, Studentski poduzetnički inkubator).

U kontekstu navedenog, s jedne strane poprilično je jasno kako u sam školski kurikulum treba uključiti predmet medijske pismenosti, dok se s druge strane postavlja pitanje je li to, uistinu optimalno rješenje ili isto ipak leži u stručnom i kompetentnom kadru te u samoj sinergiji svih uključenih dionika, ne formalnoj, već aktivnoj i predanoj. Drugim riječima, samo uvođenje medijske pismenosti u školski kurikulum neće ništa donijeti, dok se ne ispune gore navedeni preduvjeti. S druge strane rezultati poučavanja djece se neće moći polučiti, ukoliko se kod prosvjetnih radnika ne osvijesti potreba razumijevanja svijeta u kojem živimo te kritičkog istraživanja i stava koje će prenositi.

Ako se osvrnemo na podatke Eurostata o digitalnim vještinama u 2021. godini udio ljudi u dobi od 16 do 74 godine koji su imali barem osnovne ukupne digitalne vještine bio je najveći u Nizozemskoj i Finskoj (79%) te u Irskoj sa 70% digitalno vještog stanovništva. Hrvatska se nalazi na osmom mjestu, u usporedbi s drugim državama članicama, sa 63% stanovništva koji posjeduju barem osnovne digitalne vještine.

Međutim, ako pogledamo podatke Eurostata iz 2019. godine o digitalnoj pismenosti mladih u dobi od 16 do 24 godine, Hrvatska se sa 97 % udjela nalazi na prvom mjestu. Ovaj fantastičan podatak treba dalje nadograđivati kvalitetnijim i učinkovitijim obrazovnim sustavom, imajući u vidu četvrtu industrijsku revoluciju koja se zasniva na umjetnoj intelgenciji te na vještinama potrebnim za tržište rada.

Sama uloga roditelja u digitalnoj pismenosti je vrlo važna, no ako roditelji nisu digitalno pismeni odluke će se prepuštati djeci, i to je u osnovi loše jer roditelji imaju nešto što djeca trebaju tek steći, a to je životno iskustvo i odgvornost. Ono što se može očekivati je generacijsko smanjivanje jaza u samom znanju, međutim u toj vremenskoj razlici roditelji trebaju konkretnu pomoć.

I uloga medija je izuzetno važna u promicanju digitalne tehnologije, isticanja pozitivnosti i nužnosti iste, ali i u zaštiti od negativnih utjecaja.  

Danas je život bez digitalne tehnologije  nezamisliv i predstavlja budućnost, međutim, u toj budućnosti treba biti oprezan, posebno kada uzmemo u obzor samu logiku i imperativ profita koji stvara sve veću diferencijaciju između bogatih i siromašnih pa tako i u kontekstu razvoja digitalne tehnolgije. Postoji i dio nepredvidljivosti same tehologije, odnosno čovjeka koji je stvara. Naime, rođena ideja je jedno, ali kad ode u drugom smjeru, bilo pozitivnom ili negativnom je drugo. Možda je ovu nepredljivost kroz SMS poruke najbolje opisao u intervju za portal Slobodni filozofski, Petar Jandrić,kritički pedagogi profesor na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, navodeći kako su iste izvorno bile namijenjene komunikaciji telekomunikacijskih inženjera da bi se poslije stavile na tržište.

Razlog zabrinutosti za budućnost mladih ne leži samo u digitalnoj tehnologiji, već istu treba gledati u širem kontekstu. Osim sve veće odvojenosti od stvarnosti, dokazanog utjecaja na mentalno zdravlje, a samim time i upitnog socijalnog okruženja, jedan od problema leži i u izostanku slobode izbora, a  posljedično s time i djelovanja. Izbor se nameće u ime nekih načela ili temeljne istine, što nikada nije bilo dobro, jer isključivanje jednog u korist drugog, znači i isključivanje svih dobrih i pozitivnih komponenti. Upravo zbog navedenog, izuzetno je važno podizati kritičku svijest u kojem će svi relevantni dionici sudjelovati i postavljati razumne granice. Međutim, za sve navedeno, prije svega potrebna je volja.

Staze budućnosti su nepoznate, ali ovisit će, kao i  uvijek o ljudskom djelovanju.

Piše Snježana Nemec- Demos Media

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE