Medijska pismenost: „Neizražene emocije nikada ne umiru.“

Danas kada se emocije sve više potiskuju potrebno je razumijevati da čovjek nije samo racionalno biće, već i emocionalno koje reagira na okruženje i energiju u tom okruženju. Iako je razum itekako bitan pa i u samom kršćanstvu kojem se to nerijetko osporava, emocije su tu, nepobitne i ne može ih se zanemariti.

Emocijama prenosimo naše unutarnje stanje, komuniciramo, šaljemo poruku kako se osjećamo, ostvarujemo ciljeve i u konačnici preživljavamo. Ne možemo ih kontrolirati, u smislu pojavljivanja, ali svakako možemo u smislu intenziteta i trajanja.

Emocionalna pismenost povezana je, odnosno u izravnoj je vezi s pojmom emotivne inteligencije pa kad se na testu pokaže da netko nije emotivno inteligentan ili kažemo  EQ je nizak, tada govorimo o ljudima koji teško prepoznaju vlastita emocijalna stanja i emocionalna stanja drugih, koji nemaju dovoljno razvijenu empatiju, samosvijest o sebi pa tako i sposobnost samoregulacije.

Koliko smo sposobni prepoznati i razumijevati vlastite i emocije drugih, razumjeti i njegovati dobre odnose prema drugima, razumijevati i tumačiti svijet oko sebe, toliko ćemo biti i emocionalno pismeni. Za navedeno potrebna je individualna i društvena svijest, odnosno spoznaja samog sebe i iskazivanje empatije prema drugima. Bez emocionalne pismenosti teško ćemo protumačiti naše odnose s drugim ljudima, ponašati se u skladu s istima, ali i razlučiti dobre od loših emocija. Činjenica je da se ne rađamo s emocionalnom pismenošću i da istu treba razvijati od najranije dobi, jer ako se ne pojavi dok smo mladi, teško da će se kasnije razviti. Dokazano je da djeca koja iskazuju sposobnost prepoznavanja, razumijevanja emocija pokazuju i veću kontrolu nad emocijama, veću toleranciju prema drugima, manje samodestruktivno ponašanje te se posljedično manje sukobljavaju s vršnjacima. Ovakvo osposobljavanje djece kasnije se pozitivno manifestira i kroz njihov profesionalni posao i uspjeh.

Međutim, ako samoj kompleksnosti emocija i pokušajima emocionalnog opismenjavanja dodamo društvene i socijalne fenomene, sve silnice koje na globalnoj razini utječu i donose ozbiljne promjene, primjećuje se da smo stavljeni pred velike izazove, posebno kada se govori o obrazovnom sustavu i roditeljima. Kako bi navedeno bilo jasnije, navest ćemo primjer reklamnih kampanja agencija za treniranje ljubavi koje su se prije nekoliko godina pojavile u Francuskoj. Slogani- Možete biti zaljubljeni, a da ne izgubite glavu; Možete biti savršeno zaljubljeni bez patnje nisu ništa drugo nego ekonomska manipulacija te potvrda kako se od nas očekuje da budemo racionalna bića, da zatomimo emocije. jer njihov intenzitet nije poželjan i izlazi izvan okvira dirigiranog ponašanja. Ako kojim slučajem i pokažemo emocije tada bivamo poniženi i osramoćeni jer se više ne uklapamo u neku modernu koncepciju života. No ne mora se otići do Francuske i u Hrvatskoj je očigledan ovakav vid ponašanja.

Uloga medija je ogromna, a same emocije su od iznimne važnosti za medijsku proizvodnju. Mediji usmjeravaju osjetilnu percepciju i doprinose formiranju kolektivnih identiteta, vrijednosti i načina djelovanja. Izazivanjem emocija putem narativa, retorike, audiovizualnih ili drugih sredstava pozivaju i usmjeravaju javnost da razvija emocije određene vrste, intenziteta i trajanja.

Činjenica je da nam djeca postaju sve manje empatična i sve manje tolerantna. Sveprisutniji nasilni medijski sadržaji nose sa sobom i posljedice; sve agresivniju i emocionalno dezorijentiranu djecu, što pokazuju i dokazuju mnogobrojna istraživanja.

Tehnologija, uronjenost u virtualni svijet, teškoće razdvajanja stvarnog od fiktivnog svijeta, izostanak socijalnih kontakata onemogućuju razvoj emocija. Drugim riječima, masovni mediji pomažu stvaranju emocionalne nepismenosti i učvršćivanju vladajućih normi i vrijednosti. Oni naprosto djeluju kao svojevrsni narkotik čije djelovanje utječe na promjenu ponašanja, posebice u društvima u kojima se osjeća nedostatak demokracije, obrazovanja i kritičkog mišljenja. Naravno, kroz javni diskurs i istraživanja svjedočimo oprečnim razmišljanjima o medijima i emocijama, no ostaje potreba prepoznavanja i pravilnog tumačenja medijskih sadržaja koji izazivaju emocije.

S druge strane, zbog još prisutnih društvenih normi i sama očekivanja od dječaka i djevojčica su različita. Iskazivanje emocija još uvijek je „rezervirano“ za djevojčice i takvo potiskivanje emocija kod dječaka smanjuje i samu mogućnost razvoja emocionalne pismenosti.

U kontekstu današnje prenatrpanosti obvezama djeca i mladi zakinuti su za normalnu socijalizaciju. Nedostatak slobodnog vremena znači izostanak potrebne interakcije i druženja s prijateljima. Krajnji rezultat je, zapravo usamljenost, što dovodi i do svojevrsnog apsurda. U svijetu sa preko sedam milijardi ljudi postajemo sve usamljeniji. Usamljenost je sve prisutnija, i što je više tu o njoj se sve manje govori, zapravo ona je zadnja o kojoj ćemo progovoriti, jer duboko već zagrizli u ovom emotivnom stanju sami sebi blokiramo misli. Danas izbjegavamo jedni druge, zavlačimo se u svoje sigurne kutke, izbjegavamo bilo koji duži pogled s nekim, a kad nam se netko otvoreno, iskreno obrati, pokaže onu iskonsku potrebu za ljudskim kontaktom mi šutimo, okrenemo glavu, povučemo se još dublje u sebe. Učinit ćemo, zapravo sve kako bi pokazali, dokazali da smo dovoljni sami sebi i da nam blizina drugih nije potrebna. A potrebna je! Interakcija s drugim osobama nam je potrebnija nego što smo najčešće svjesni. Čovjeku je potrebno druženje, razumijevanje drugih, empatija i osjećaj da nekome ili nečemu pripada.

I kad sve sagledamo, čini se da suvremeni svijet i život, ljudske ocjene i vjerovanja s njihovom pravilnošću i logičnošću skakuću u paradoksalnom umu, kao raznobojne loptice u rukama žonglera. Iz ovakve percepcije objektivne realnosti nije lako provoditi emocionalnu pismenost.

Neosporno je, da kod djece od najranije dobi treba razvijati emocionalnu pismenost kako bi mogli prepoznati, razumjeti i djelovati prema vlastitim emocijama i emocijama druge djece, na zdrav i društveno prihvatljiv način, jer emocije nisu samo pitanje pojedinca, već cjelokupnog društva. One se i drugačije izražavaju u različitim kulturama pa tako, kada govorimo o ugodnim emocijama u zapadnim kulturama postoji veća sklonost podržavanju i isticanju istih, dok se u istočnim kulturama potiče suzdržavanje od izražavanja ugodnih i neugodnih emocija (Emocije i kulura: Meeđukulturalne razlike u izražavanju emocija, Arta Dodaj, Kristina Sesar).

Potrebno je djeci i mladima ukazivati na važnost izražavanja emocija, jer se radi o našem urođenom stanju osjećaja popraćenog fiziološkim i bihevioralnim promjenama u tijelu te svako potiskivanje nije dobro jer kako je to rekao otac psihoanalize Sigmund Freud: „Neizražene emocije nikada ne umiru. Žive su zakopane i kasnije izlaze na gore.“ Učiti ih kako pravilno usmjerene emocije znače strast i odlučnost koja vodi do realizaciji onoga što žele. Da su iste pokretač energije koja može dovesti do cilja. U protivnom i dalje će se osjećati samo stanje konfuzije i emocionalnih tegoba koje se pretaču u fizičke i okrenuti se, najvjerojatnije nekoj od tehnika alternativne psihoanalize koje na kraju imaju zajednički nazivnik „Tehnika krpanja duše.“  

Obrazovni sustav i roditelji imaju vrlo važnu ulogu u postizanju emocionalne pismenosti, no kako bi učili i razvijali moraju i sami istu posjedovati. O tome koje su biološke, odnosno genetske predispozicije djeteta, u kakvom okruženju djeca žive, imaju li njihovi roditelji problema s reguliranjem svojih osjećaja, znaju li ih pokazati ili se od istih distanciraju, ovisit će i stupanj emocionalne pismenosti.

Kada se odmaknemo od obitelji, ulogu preuzima obrazovni sustav, međutim i ovdje se postavlja pitanje koliko je isti osposobljen pružiti kvalitetnu i cjelovitu emocionalnu pismenost, uzimajući u obzir sve čimbenike koji utječu na promjene na globalnoj razini. Razumiju li i vlastitu ograničenost u stanju ljutnje, frustriranosti i mogu li to na primjeren način iskazati. I stručna literatura fokusira se na sam pojam emocionalne pismenosti, njeno značenje i na posljedice, no ne ulazi u samu srž i uzroke, a bez razumijevanja uzroka teško će se rješavati i posljedice.

Zaključno, vratit ćemo se na sam početak teksta i ponoviti: Čovjek je biće razuma i emocija, tijela i duha i isključivanje jednog u korist drugog nije dobro. Čovjek je emotivno biće, ali biće koje mora vladati svojim osjećajima i razumom kako ne bi zapadao u iluziju pa i fanatizam. Biće koje razum može odvesti u moralnu kaljužu, ako nema empatije prema drugima.

Emocionala pismenost je neophodna, ali je neophodna i sustavna edukacija roditelja i prosvjetnih djelatnika kako bi razumjeli moć emocija, ali i akcije i reakcije, njihovu međuovisnost koje otežavaju provođenje iste i određuju potrebne smjernice.

Piše : SNježana Nemec-demos media

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE