O suvremnom društvu pa tako i Hrvatskom, globalizaciji, tehnologiji, društvenim mrežama, medijima, pozitivnim i negativnim učincima na mlade ljude u Hrvatskoj i ostalim temama pročitajte u intervjuu s Anteom Štavun, studenticom Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Antea se u slobodno vrijeme bavi planinarenjem i održavanjem fizičke kondicije u teretani.

„Primjećujem takve tendencije i u svojem okruženju, a takva stanja uzrokovana su velikim količinama stresa s kojima smo bili primorani susretati se. Pandemija, dugi boravci doma bez „ispušnih ventila“ u obliku treninga, izlazaka, druženja, potresi, neizvjesnost, suočavanje sa zdravstvenim problemima kako njih samih, tako i okoline, problemi u obiteljima, financije… razloga je nebrojeno. Gotovo da ne poznajem osobu na koju nešto od navedenoga nije ostavilo trag na neki način. Uz to, ljudi su se po prvi put susreli s unutarnjim problemima s kojima se ne znaju nositi na adekvatan način te njihovim zanemarivanjem ne čine ništa drugo nego ih produbljuju.“

Kao mlada osoba, jesi li se kroz obrazovanje susretala sa medijskom pismenošću?

Jesam, međutim moram primijetiti kako sam se s pojmom kroz obrazovanje češće susretala tijekom srednjoškolskog obrazovanja, nego osnovnoškolskog i fakultetskog.

Prema tvom iskustvu i zapažanju, koliko su roditelji upoznati i svjesni važnosti medijske pismenosti i koliko su, zapravo educirani?

Uzevši u obzir svoje godine (24) te činjenicu da je velik dio moga djetinjstva prošao bez postojanja tolikog fokusa na medijsku pismenost kolika je ona danas, mišljenja sam da je medijsko opismenjavanje moje generacije vršeno postupno i bilo poprilično samouko primjenom prvenstveno kritičkog razmišljanja.

Koliko obrazovni sustav potiče učenje o demokraciji, političkoj socijalizaciji, važnosti poticanja aktivne uloge mladih u društvu?

Teško mi je na ovo pitanje odgovoriti objektivno pošto sam studentica Pravnog fakulteta u Zagrebu na kojemu su svi gore navedeni pojmovi često obrađivani te se aktivnost mladih potiče na svakojake načine (putem studentskih organizacija, udruga, tribina i slično).

Primjećuješ li kod mladih svojevrsnu apatiju, pomirenje da je njihova uloga u društvu beznačajna?

Imam tu sreću da se krećem u krugovima ljudi koji ne samo da nisu apatični prema svojoj ulozi u društvu, već u njegovu djelovanju gorljivo sudjeluju.

Koliko nastavnici i profesori po tvom mišljenju potiču kritičko razmišljanje?

Poticanje kritičkog razmišljanja od strane profesora ponajprije ovisi o karakternim osobinama istih. Često se među nama studentima znalo pričati o profesorima koji nevoljko slušaju razmišljanja koja je razlikuju od njihovih što, po mom mišljenju, predstavlja sve osim poticanja kritičkog razmišljanja. S druge strane, susrela sam se s nastavnicima i profesorima koji kritičko razmišljanje cijene, potiču i upravo na temelju sposobnosti kritičkog sagledavanja pitanja/problema vrednuju znanje radi toga što kvalitetno kritičko razmišljanje teško može postojati bez barem zadovoljavajuće količine znanja o određenoj temi.

Jesi li možda svjedočila, uvjetno rečeno, linču većine prema onima koji iznose svoje kritičke stavove i koji su svojevrsni vizionari?

Jesam. Ovisno o tematici, katkad sam se slagala s uvjetno rečeno „vizionarom“, a katkad i s većinom.

Smatraš li da ti fali sloboda izražavanja, izbor kao esencijalno pravo čovjeka?

Ne smatram da mi fali sloboda izražavanja niti izbor. Sloboda izražavanja isto tako ne smije ostati potpuno neograničena, odnosno moja sloboda ne smije biti nauštrb ikoga ili ičega drugoga jer u tom slučaju moja sloboda je nekome ugnjetavanje.

Kako bi ocijenila današnje medije, odnosno postavljaš li pitanja, od toga koja je svrha samog medijskog sadržaja; kome je namijenjen; jesu li informacije došle iz pouzdanog izvora; radi li se o definziraciji ili maninipulaciji, koje su informacije izostavljene…?

Mislim da na postavljena pitanja odgovaram automatizmom i podsvjesno procjenjujući informacije koje su mi plasirane. Kredibilitet informaciji daje gramatički točno napisan tekst koji ima „glavu i rep“ i potkrijepljen je dokazima koji se mogu istražiti neovisno o članku kojeg čitam. Potpuno pokušavam izbjegavati informacije plasirane iz pristranih izvora. Procjena dezinformacije ili manipulacije je na prvu zahtjevna, ali rješenje toga jest uzimanje informacija i tekstova u čiju vjerodostojnost nismo sigurni, sa zadrškom i eventualno se uputiti daljnje istraživanje.

Smatraš li da mediji utječu na stavove i ponašanje mladih?

Utječu i utjecat će onoliko koliko mladi to dopuste. Osobnog sam mišljenja da mediji primarno služe informativnim svrhama, dok se stavovi i ponašanje kako mladih, tako i svih ostalih dobnih skupima ipak trebaju temeljiti na vrijednostima, odgoju, edukaciji koji ne proizlaze iz medija.

Koliko vremena dnevno provodiš na društvenim mrežama i jesi li bilo kada kod sebe ili svojih prijatelja i poznanika primjetila ovisnost, odnosno strah od od propuštanja (FoMO)?

Dnevno na društvenim mrežama u prosjeku provodim dva sata. Strah od propuštanja osjetila sam kod sebe tijekom srednje škole kada bi jednostavan odlazak na trening ili plažu bio dovoljan da pri završetku aktivnost jedva čekajući uzimam mobitel u ruke i palim internet s željom da što prije saznam tko je od mojih prijatelja gdje i što tko radi. Naravno, danas me takve informacije ne zanimaju u toj mjeri, a isti osjećaj ushićenja osjećam baš u dijametralno suprotnoj situaciji, odnosno onda kada znam da idem negdje gdje neću biti u mogućnosti koristiti mobitel. Društvene su mreže postale sastavni dio svakodnevnice, a je li njihova vrijednost zaista tolika da bi nešto što nam ne pruža gotovo ništa zauzvrat bilo dio našega života svaki dan bez iznimke, ovisi o svakome ponaosob.

Novi mediji, društvene mreže, videoigre dovele su do odvajanja od stvarnog svijeta, i sve više djece i mladih odlazi na liječenje jer više ne mogu razaznati svijet privida od stvarnog svijeta. Ta odsutnost od stvarnosti posljedično dovodi i do izostanka toliko potrebnog fizičkog kontakta? Koliko je važan fizički kontakt i zašto?

Jednom sam pročitala zanimljivu knjigu na temu utjecaja svijeta oko nas na naš mozak. Svi smo upoznati s činjenicom da današnji život nosi sa sobom količine stresa koje su prije 70 godina bile dostatne da osoba završi hospitalizirana na odjelima za probleme s psihičkim zdravljem. Bez obzira na to koliko se rapidno tehnologija razvija i ljudi svakodnevno pronalaze načine kako bi olakšali svakodnevni život, naš je mozak evolucijski još uvijek na razini puno primitivnijoj nego ona na koju ga mi tjeramo da bude kako bi bio ukorak s vremenom i novinama današnjice.
Našem je mozgu pa tako i tijelu prirodan fizički kontakt. Virtualna „stvarnost“ je siva, zaštićena zona u kojoj osoba gradi sebe iza ekrana računala ili mobitela te je u toj stvarnosti puno jednostavnije razviti devijantno ponašanje i način života koji je u potpunom nesrazmjeru sa stvarnošću. Fizičkim kontaktom upotrebljavamo sva čula koja su nam podarena, razvijamo mozak na način na koji se treba razvijati te stvaramo toliko potrebnu empatiju ne samo za ljude, već i za sva ostala živa bića.

Primjećuješ li kroz medije rodno stereoripiziranje, odnosno objektivizaciju žena te seksizam, gdje su, uglavnom kroz negativne komenatare posebno pogođene mlade žene i djevojčice i kakav je tvoj stav?

Treba na umu imati činjenicu da je djelovanje medija često ograničeno zakonima i ostalim propisima kojima je ikakva vrsta diskriminacije načelno nedopuštena. Što, naravno, ne znači da se ona ne događa. Treba odvojiti situaciju u kojoj mediji izravno rodno stereotipiziraju od situacije u kojoj mediji prenose situaciju u kojoj je došlo do rodne stereotipizacije, objekiviziranja žena, seksizma i sličnih povreda rodne ravnopravnosti.

Svi gore navedeni problemi našega društva događaju se kako u stvarnom životu tako i putem medija, iako ne smijemo zaboraviti na postojanje raznoraznih udruga, organizacija i udruženja koja medije kao snažan alat koriste upravo za borbu za rodnu ravnopravnost.

U kontekstu utjecaja seksualiziranih medijskih sadržaja koliko si s roditeljima mogla otvoreno razgovarati i na koji način si prikupljala informacije (putem vršnjaka, u školi, medija..)?

Nisam imala potrebe razgovarati s roditeljima o takvim temama jer sam vrlo rano stvorila svoje mišljenje o istom. Informacije sam prikupljala iz svih gore navedenih izvora pomalo.

Moderna tehnologija dovela je i do novog načina komunikacije među mladima, do takozvanog sextinga koji uključuje slanje seksualno eksplicitnih poruka i fotografija putem elektronskih uređaja. Što misliš koliko su mladi svjesni opasnosti, odnosno educirani o mogućoj zlouporabi sadržaja koji je i dugotrajan i koji se može „izvući“ u svakom trenutku?

Mladi nisu svjesni opasnosti kojoj se takvom komunikacijom izlažu. Razlog tomu nisu ni needuciranost niti smanjeni intelektualni kapaciteti pojedinca, već uključivanje emocija u virtualne odnose. Razlog iz kojeg se takve poruke i medijski sadržaj šalju jest povjerenje u osobu „s druge strane ekrana“. Povjerenje se stvara iz emocije ili snažnog interesa za takav stil komunikacije.

U tom trenutku, malotko razmišlja o zlouporabi sadržaja kojeg šalje. Što, ponovno, ne znači da do zlouporabe neće doći. Ne mislim da o tome nisu educirani, već ne računaju da će se dogoditi.
Već sam par puta naišla na razne medijske napise o pravnima žrtava zlouporabe medijskog sadržaja te mi je drago da je tomu tako. Ukoliko se mladima (uvjetno i starijima) i dogodi navedena situacija svi smo svjesni toga da je ljudski pogriješiti, utoliko je bitno da osoba čija su prava povrijeđena bude educirana o tome kako se može zaštititi.

Svjedočimo nametnutom idealu ljepote 21. stoljeća, odnosno imperativu – biti lijep, imati određene tjelesne proporcije – Visoka, mršava žena, velikih grudi i punih usana, izraženih jagodica, iscrtanih obrva, naglašenog struka, čvrste stražnjice. Kada govorimo o muškarcima, tada govorimo o mišičavom tijelu, s lijepim tonusom. U postizanju tog ideala, djevojčice nerijetko idu na ekstremne dijete, a dečki pretjeruju s vježbanjem i upotrebom steroida. Jesi li i sama osjetila potrebu da slijediš ovakav trend, odnosno zapažaš li među svojim vršnjacima navedeno?

Nisam osjetila potrebu slijediti takav trend. Tijekom srednje škole mislim da je takvo razmišljanje u mojoj generaciji bilo najzastupljenije, čisto iz razloga što je to doba kada postajemo svjesniji sebe i svijeta oko sebe, primjetnije se počinjemo razvijati kako fizički tako i psihički te nam postaju bitne stvari koje nam prije nisu bile bitne. Što se tiče vršnjaka, naravno da je bilo osoba kojima su standardi ljepote bili ono po čemu su krojili svoje ponašanje, izgled i stil, međutim gledajući iz današnje perspektive, takav fokus na vanjski izgled često je bio samo nadomjestak nepotpuno razvijene osobnosti i manjka „iznutra“.

Djeca i mladi imaju sve veću potrebu biti primjećeni, žele pet minuta svoje slave i posljedično nerijetko osjete razočarenje kada se to ne dogodi?

Djeca i mladi koristeći društvene mreže vide da njihovi vršnjaci svugdje po svijetu dolaze do svojih pet minuta slave pa za sebe požele isto. U slučajevima kada se to ipak ne dogodi, istina je da osjete razočaranje, ali ne osjećamo li ga svi u slučajevima neuspjeha? Prirodna je to reakcija, ali uzrok u obliku „postanka slavnom osobom“ jest ono što je upitne prirode.

Kakav je tvoj stav oko Reality showova i koliko se preko istih upijaju i usvajaju određena ponašanja i oblici komunikacije?

Po mom mišljenju, reality showovi su ništa drugo doli senzacionalizam. Često gledatelji, pogotovo mlađih dobnih skupina, nisu svjesni glume i unaprijed dogovorenih scenarija često devijantnih i dramatičnih karakteristika. Kažu da svaka roba ima svog kupca pa tako i reality showovi imaju svoje gledatelje. Osobno nisam obožavatelj takve vrste medijskog sadržaja, ali to je samo moje mišljenje. Razumijem da postoji dio mladih ljudi koji reality showove gledaju iz puke zabave znajući sve gore napisane karakteristike istih, ali im takav sadržaj služi opuštanju.

Mislim da u Hrvatskoj reality showovi i dalje nemaju toliko snažan učinak da bi se njihovim emitiranjem usvajala ponašanja i oblici komunikacije koji se tamo primjenjuju.

Što misliš je li danas važna diskrecija, kao osjećaj za mjeru i sposobnost da vlastite riječi i vlastite činove prilagodimo okolnostima kako bi iskazali poštovanje prema sebi samima ili prema drugima?

Mislim da je diskrecija važna uvijek, kao dio društvenog bontona. Svojim djelovanjem ne smijemo dopustiti sebi da ponašanjem, kako u stvarnom svijetu pa tako i u onom virtualnom, prelazimo granice koje su postavljene nepisanim društvenim normama. Svoja ćemo mišljenja izražavati na način na koji želimo jer upravno taj način pronalazimo optimalnim i iza njih nužno stojimo. Kada međutim imamo potrebu komentirati tuđa mišljenja ili pak želimo zadržati svoje dostojanstvo, diskrecija je nužna. Naravno, potrebno je da ona bude recipročna, a nikad jednostrana.

Jesi li na društvenim mrežama svjedočila grupacijama koje vrše nasilje nad svojim vršnjacima (cyberbullying)?

Nisam svjedočila cyberbullyingu.

Kako doživljavaš sveprisutnije influencere, što bi istaknula kao pozitivne, odnosno negativne učinke i jesi li ikad razmišljala da i sama postaneš influencerica?

Influencerstvo smatram poslom kao i svaki drugi. Incluenceri (eng. influence = utjecati) za zadatak imaju svojim sadržajem na društvenim mrežama utjecati na ponašanje svojih sljedbenika u vidu kupovine određenog proizvoda, posjećivanja određenog mjesta ili promicanja određenih trendova. Obzirom na to da danas gotovo svaka osoba ima barem jednu društvenu mrežu, njihovo djelovanje doseže do šire publike puno jednostavnije nego što bi to bilo kada njihovih profila ne bi bilo.
Pozitivne strane:

• širok medijski doseg
• promoviranje zanimljivih sadržaja
• edukacija publike o pojedinim temama

Negativne strane:

• često lažan prikaz svakodnevnog života
• „puno pratitelja, malo prijatelja“
• sloboda promicanja društveno neprihvaćenog ponašanja

Osobno me influencerstvo nikada nije ni najmanje interesiralo. Ne pronalazim zanimljivim način na koji se ono provodi.

Što misliš koliko danas mladi razumijevaju složenost globalnog svijeta, njegovu ekonomsku, političku i društvenu komponentu, sve silnice koje utječu na misli osjećaje i ponašanje i kolika je uloga obrazovnog sustava?

Razumiju ga u onolikoj mjeri u kojoj ga žele razumjeti. Imaju potpunu slobodu hodati svijetom i ne zamarati se složenošću njegovih komponenti. S druge strane, često u nekoj od tih komponenti pronalazimo neki problem pa u cilju njegova rješavanja počinje i interes za razumijevanje njegove složenosti. Ponovno, okružena sam ljudima koji slušaju, gledaju, promatraju i pričaju o ekonomskim, političkim i društvenim zbivanjima i to se ne događa zato što to moraju, već s godinama dolazimo do spoznaje koliko svi navedeni segmenti utječu na naš svakodnevni život i tu se rađa interes. Obrazovni sustav aktualnosti iz svijeta ekonomije, politike i društvenih zbivanja najčešće obrađuje kao nešto falkutativno, neobvezno, ali nije im za zamjeriti uzevši u obzir opseg materije koja je unutar nastavnog plana i programa.

Otac psihoanalize Sigmund Freud rekao je: „Neizražene emocije nikada ne umiru. Žive su zakopane i kasnije izlaze na gore.“ Smatraš li da je potrebno djeci i mladima ukazivati na važnost izražavanja emocija i zašto?

Ukazivanje na važnost izražavanja emocija potrebno je djeci, mladima, ali isto tako i starijima. Odrastanjem i sazrijevanjem ne postajemo ništa manje emotivni, samo naučimo na koji se način nositi s emocijama. Stoga ako nismo u mogućnosti kupiti si čokoladu u dućanu, nećemo se kao malo dijete baciti na pod i plakati nasred reda s čokoladama, već ćemo emociju racionalizirati i s njom se znati nositi. Što, dakako, ne znači da emocija ne postoji, bez obzira na godine.

Ako, primjera radi odlučiš na društvenoj mreži izražajnim i nijansiranim riječima, bez postavljanja slike opisati izgled neke fatalne žene, kao što je, recimo naš velikan književnosti August Šenoa u romanu „Zlatarovo zlato“ opisao Klaru Grubarovu: „ Tko je vidio puna i poput mlijeka bijela ramena štono provirivahu iza bruseljske paučine, tko je gledao kako se puna njedra nadimlju i silom otimlju jarmu plavetne svilene halje…– tko je to sve vidio, morao je reći – ta žena ugleda svijet za ljubav, ta žena hoće, mora da ljubi. A jel ljubila?, što misliš koliko ljudi će to stvarno pročitati. S druge strane, ako samo postaviš sliku fatalne žene, kakvu reakciju očekuješ?

Razlika u percepciji napisanoga teksta i slike primarno se tiče ljudskog mozga. Slika ćemo puno prije uočiti, nego tekst pročitati. Treba uzeti u obzir i to da ljudi društvene mreže često koriste u čekanju, vožnji javnim prijevozom, odnosno u situacijama u kojima letimično prelaze preko sadržaja svojih sljedbenika te će radi toga slika kao takva ostati primijećenija od teksta pošto slika „oduzima manje vremena“ od tekstova.

Danas je život bez digitalne tehnologije nezamisliv, donosi ogromne koristi i benefite. No istraživanja pokazuju i zabrinutost i ono što me zanima- leži li razlog zabrinutosti za budućnost mladih samo u digitalnoj tehnologiji ili istu treba gledati u širem kontekstu?

Digitalna tehnologija trebala bi se stvarati i shvaćati kao pomagalo ljudima u svakodnevnom životu. Dakle ne treba biti niti zanemarena, ali isto tako ne treba u svom punom opsegu biti dio svakog dijela svakoga dana. Pretjeranim fokusom na digitalnu tehnologiju u smislu njena korisnika (ne osobe koja ju razvija i unaprjeđuje), gubi se doticaj sa stvarnim svijetom i realnošću što potom uzrokuje gubitak moralnih vrijednosti. Drugi problem bio bi oslanjanje na digitalnu tehnologiju kao zamjenu za stjecanje znanja koja su krucijalna za svakodnevicu te gubitak interesa za njih.

Gubimo li bitku sa tehnologijom, odnosno primjećuješ li prisutnost laganih nota tehnološke zabave koja oduzima moć razmišljanja i prosuđivanja?

Ne, niti ćemo ju ikada izgubiti ako tehnologiju upotrebljavamo na način na koji bismo trebali i radi njena postojanja ne sužujemo svoje horizonte i potrebe za novim znanjima ili njome mijenjamo svaki segment svoga života.

Jesmo li društvo znanja, ako istraživanja na globalnoj razini pokazuju da među djecom i mladima sve više izostaje, humanosti, empatije, moralnih i etičkih vrijednosti?

Pojam „društvo znanja“ se odnosi na uporabu znanja i tehnologije za proizvodnju ekonomske koristi. U društvu znanja se znanje koristi kao alat koji luči određene rezultate. Ostvarivanje tog cilja moguće je i bez humanosti, empatije, moralnih i etičkih vrijednosti. Druge je problematike činjenica da je navedenih vrijednosti sve manje. Sve je to posljedica što globalnih događanja, subjektivne reakcije na iste, utjecaj virtualnog svijeta koji se polako, ali sigurno u nekim segmentima zamjenjuje dosadašnji način djelovanja.

Statistike u Hrvatskoj govore kako 13 posto srednjoškolaca ima ozbiljne simptome depresije, 20,3 posto pati od anksioznosti, 13, 4 od stresa, 15, 7 posto djece se samopovređuje, a čak 20 posto ozbiljno razmišlja da si oduzme život. Koliko primjećuješ ovakva stanja i što smatraš uzrocima?

Primjećujem takve tendencije i u svojem okruženju, a takva stanja uzrokovana su velikim količinama stresa s kojima smo bili primorani susretati se. Pandemija, dugi boravci doma bez „ispušnih ventila“ u obliku treninga, izlazaka, druženja, potresi, neizvjesnost, suočavanje sa zdravstvenim problemima kako njih samih, tako i okoline, problemi u obiteljima, financije… razloga je nebrojeno. Gotovo da ne poznajem osobu na koju nešto od navedenoga nije ostavilo trag na neki način. Uz to, ljudi su se po prvi put susreli s unutarnjim problemima s kojima se ne znaju nositi na adekvatan način te njihovim zanemarivanjem ne čine ništa drugo nego ih produbljuju.

Za kraj, kao mlada osoba što bi poručila čitateljima i onima koji kreiraju politiku, ekonomiju, odnosno društveni život u cijelom njegovom opsegu?

Politiku i ekonomiju, odnosno društveni život u cijelom njegovom opsegu kreiramo zapravo mi sami. Politiku putem slobode izbora i svojih predstavnika, a ekonomiju u ulozi potrošača.

Piše ” Snježana Nemec – demosmedia

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE