Medijska pismenost: Uloga nastavnika …

Marija Galović, nakon završene opće gimnazije u Zagrebu, upisuje studij njemačkog jezika i književnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i diplomirala 2002.godine. Od tada radi u školi i imala je priliku predavati oba predmeta te se profesionano usavršavati i educirati iz brojnih tema vezanih uz obrazovanje. Osim samog rada u razredu, puno promišlja o školi, nastavi, obrazovanju…i kao nastavnik i kao roditelj. Tako je nastao i blog Škola za 5 koji piše već sedam godina. Aktivno radi na nastavnim materijalima, standardima kvalifikacija, razvoju obrazovnih programa i nastavnih planova i programa. U slobodno vrijeme voli čitati, šetati prirodom i putovati, ukratko baviti se stvarima koje joj proširuju vidike.

Obrazovni sustav nam je trom i presporo reagira na promjene u društvu, ne prati potrebe tržišta rada. Nadalje, sustav obrazovanja nam je previše unificiran. Generalno se učenicima daje previše širokog i općeg obrazovanja, a premalo se ide u dubinu i praktičnost, odnosno primjenjivost stečenih znanja. Ta bespotrebna širina počinje u višim razredima osnovne škole, a nastavlja se kroz gimnazije… Sustav vrednovanja i ocjenjivanja također treba pod hitno mijenjati. Čemu to famozno zaključivanje ocjena? Imamo e-imenike koji iskazuju prosjek pojedinog predmeta na dvije decimale, neka tako i ostane na kraju nastavne godine. Zaključivanje ocjene ne samo da je svima nepotreban stres, nego je i nerealno i nepošteno. Ja učeniku i s prosjekom 3,5 i onom s prosjekom 4,4 mogu zaključiti istu ocjenu: vrlo dobar (4), a pritom sam svjesna da je njihovo znanje razlika nebo i zemlja.“

Za sam početak, ako povučemo paralelu između nekad i danas, koliko se odnos prema prosvjetnim djelatnicima promijenio?

Ako se prisjetimo likova učitelja iz romana Mate Lovraka, jasno je da je njihova uloga tada bila puno drugačija – učitelj je bio pokretač, organizator, izvor ideja u maloj seoskoj sredini. No, čak i kao takav, nailazio je na čestu kritiku odraslih.

Da, odnos prema prosvjetnim djelatnicima se puno promijenio, kod nas pogotovo unatrag dvadeset godina. Rad prosvjetnih djelatnika se sve više analizira i propituje, često od strane za to nekompetentnih osoba.

J. Pavlović je rekao kako škola nije rasadnik slobodnih ljudi, već kalup koji paralizira slobodu duha. Jesu li prosvjetni radnici sve manje slobodni i koliko se ograničenja ozbiljno reflektiraju na njih same, na učenike i na samo društvo. Kada tome dodamo i bezbrojne reforme, gdje škola zapravo postaje svojevrsni zaklon, a nerijetko i mjesto za stranačke kadrove koliko se razina ograničenja povećava?

Ne bih se složila s tvrdnjom da je škola kalup koji paralizira slobodu duha. Škola je odgojno-obrazovna institucija i kao takva mora imati neka svoja pravila jer inače ne bi mogla funkcionirati i ostvarivati svoju primarnu zadaću – obrazovanje. Ona kao takva priprema djecu za život u kojem puno toga neće u datom trenutku biti onako kako su si oni zamislili i to je realnost, iako oni koji se teško s takvom realnošću nose vole to nazvati kalupom za zatiranje duha. Međutim, kao što sam već spomenula, rad nastavnika se sve više analizira i propituje, ne samo od strane za to stručnih osoba, nego se u tu analizu njihovog rada upuštaju i roditelji pa i mediji. Uz takav pristup i osjećaj stalnog bivanja pod povećalom javnosti vjerujem da se sve manje nastavnika odlučuje za vlastitu slobodu u poučavanju. Umjesto toga idu na sigurno – pridržavaju se propisa i kurikuluma (čija se sloboda posljednjom reformom Škola za život jest nešto povećala, ali još uvijek je to zanemarivo), no na taj način gubimo one entuzijaste koji bi kao već spomenuti likovi iz Lovrakovih romana mogli postati pokretači i izvori ideja za mlade ljude ili cijelu zajednicu u kojoj rade.

Koliko zapravo učitelja i nastavnika možemo izdvojiti, čiji pristup odudara od dosadnog i suhoparnog prenošenja gradiva. S druge strane bila sam u izravnom kontaktu sa učiteljima koji su iracionalno navodili djecu da upišu gimnaziju, a ne strukovnu školu u kojoj su vidjeli svoju budućnost. Djeca su umjesto poticanja dobila „udarac“?

Kao što sam već spomenula, vrlo malo. Primjerice, gimnazijski profesori rade pod „pritiskom mature“. Znaju koje gradivo djecu očekuje na tom ispitu zrelosti i koliko im je uspješnost na maturi važna za ostatak školovanja. Naravno da većinu svog rada podrede tome da podučavaju gradivo koje je zastupljeno na maturi, a kad se uzme u obzir opseg tog gradiva ostane li uopće pojedinom nastavniku vremena za bilo koje druge sadržaje i aktivnosti.

Pitajte bilo kojeg roditelja gimnazijalca bi li umjesto profesora hrvatskog koji „samo prenosi gradivo“, ali garantira uspjeh na maturi, poželio da njegovom djetetu predaje entuzijast poput onog iz filma Društvo mrvih pjesnika.

Što se tiče poticanja na odabir gimnazije umjesto strukovnih škola, uvjerena sam da je taj trend prisutniji kod roditelja nego nastavnika. Mišljenja sam da su nastavnici ipak puno realniji kad je u pitanju procjena učenikovih znanja, mogućnosti i radnih navika dok je roditeljima gimnazija iluzorni simbol budućeg uspjeha, a da pritom nisu u potpunosti svjesni što učenika na putu do tog uspjeha očekuje.

Namjerno sam spomenula i radne navike, jer ih smatram ključnom osobinom koju budući gimnazijalac treba posjedovati. Učenika koji upisuje gimnaziju očekuje još minimalno sedam godina (ako uzmemo u obzir trajanje trogodišnjeg studija), a realno devet godina svakodnevnog sjedenja za knjigom. Pritom ga nitko neće pitati koje gradivo ga zanima, a koje mu nije interesantno – gimnazije pokrivaju široko (po mom mišljenju i preširoko), sveobuhvatno gradivo kao pripremu za sve vrste studija. S druge strane, odabir strukovne škole itekako može garantirati uspjeh u životu; brz pronalazak posla, dobru zaradu, privatni biznis ali i nastavak školovanja na visokim učilištima ili sveučilištu. Sve opet ovisi o tome koliko je netko marljiv i spreman raditi.

Najlošiji argument koji sam čula od strane roditelja za upis u gimnaziju je:“On/ona još sada ne zna što želi pa neka ide u gimnaziju, kroz četiri godine će valjda znati“.

Kako se nosite s činjenicom da, zapravo postoji tradicionalna škola, koja kroz knjige uči i podučava i ona paralelna, nazovimo je škola medija koja ima ogroman utjecaj na djecu i mlade i čije su tehnike, rad, načini prezentiranja, sadržaji potpuno drugačiji od onih u školi?

Slažem se da su naše škole još uvijek tradicionalne po mnogo bitnih aspekata, no ne bih se složila da su knjige jedini izvor znanja. U zadnjih desetak godina digitalizacija je sveprisutna u školama. Škole su opremljene pametnim pločama, učenici raspolažu tabletima, a privatno mobitelima i računalima kroz koje su im dostupni široki izvori znanja – od svrhovito kreiranih platformi za učenje, do tražilica, online enciklopedija, leksikona, rječnika… Učenike se kroz nastavu i samostalan rad kod kuće potiče da koriste sve dostupne izvore znanja. Kada govorimo o učenicima viših razreda osnovne škole pa nadalje, mogu reći da su oni već vrlo vični i iskusni u tehnikama i načinima rada s digitalnim medijima i izvorima znanja.

Zbog stalne prisutnosti na društvenim mrežama, uronjenosti u virtualni svijet dokazano je da isto ima štetan utjecaj na mentalno zdravlje djece i mladih. Poremećaji rasploženja, spavanja, osjećaj izolacije i usamljenosti, niska razina sampoštovanja, anksioznost i depresija, virtualno zlostavljanje (cyberbullying) koje je sve učestalije. Primjećujete li navedeno i jeste li svjedočili grupacijama koje vrše nasilje nad svojim vršnjacima?

Oduvijek je nažalost bilo vršnjačkih sukoba, samo se mijenja oblik i način na koji se oni izražavaju. Mislim da je u vrijeme dok sam ja išla u školu bilo puno više i puno žešćih „fizičkih okršaja“, posebno među dečkima, nego danas. Zato danas virtualno zlostavljanje uzima sve više maha. U školama se puno radi na preveniranju istog. Cyberbullying je česta tema razgovora s djecom, ne samo na satovima razredne zajednice. Pokušava im se osvijestiti koliko to na prvu izgleda bezazleno, a koliko je zapravo loše i može duboko povrijediti nečiju osobnost i izazvati ozbiljne traume kao i pretjerano korištenje i utjecaj društvenih mreža općenito.
Unatoč djelovanju unutar škole, smatram ipak da je pitanje pretjerane uronjenosti u virtualni svijet ipak u domeni roditelja koji trebaju djelovati na kontroliranju i preveniranju istog.
Kao roditelj dvoje djece zaista sam se do sada susrela nekoliko puta da razrednici na roditeljskim sastancima upozoravaju roditelje na taj problem i obvezuju ih da su dužni barem do djetetove punoljetnosti biti upoznati sa svime što oni rade, pa bilo to i online. Neki roditelji u takvim situacijama samo sliježu ramenima, no meni zaista nije jasno kako je nekome nemoguće iskontrolirati spava li njegovo desetogodišnje dijete ili je do kasnih noćnih sati aktivno na mobitelu. Iako škola ima aktivnu ulogu po pitanju odgoja djece, roditelji ne smiju ni pod koju cijenu i ni zbog kojeg izgovora (ne stignem, posao, obaveze, nemam vremena…) odustajati od te iste uloge.

Jesmo li usitinu društvo znanja, ako sve više izostaje, humanosti, empatije, moralnih i etičkih vrijednosti?

Ne, mi definitivno nismo društvo znanja niti se krećemo u tom smjeru. Pogledajte samo komentare ispod novinarskih tekstova na društvenim mrežama. Većina tih komentara je polupismena, ljudi se uopće ne potrude pročitati tekst nego samo na temelju naslova donose svoje zaključke koje onda iznose kao rezolutne, a vrlo često i nehumane, uvredljive stavove. Takvih komentara bude i do nekoliko stotina ispod jednog članka. Često čitam njemačke medije, tamo nije takva situacija. Nađe se pokoji takav komentar, ali u puno manjem broju nego kod nas. Imaju li kod nas ljudi previše vremena ili su im društvene mreže postale medij kroz koji iznose svoje osobne frustracije?

Primjećujete li kod djece i mladih potrebu da budu viđeni, primjećeni, da očekuju pet minuta svoje slave i posljedično razočarenje kada se to ne dogodi?

Ne primjećujem to posebno. Vjerujem da je normalno da se u pobertetu događa taj proces kad mladi formiraju svoj identitet, traže se, žele priznanje za svoj status u društvu i vršnjaka, ali i odraslih. To mi je poznato iz vlastitog odrastanja. Mislim da je to jedna od normalnih etapa na putu do sazrijevanja.

Statistike u Hrvatskoj govore kako 13 posto srednjoškolaca ima ozbiljne simptome depresije, 20,3 posto pati od anksioznosti, 13, 4 od stresa, 15, 7 posto djece se samopovređuje, a čak 20 posto ozbiljno razmišlja da si oduzme život. Naravno, na ovakvu alarmantnu sliku ne utječu samo društveni mediji već i drugi čimbenici. Koliko su razvidna ovakava stanja i što nije u redu pa kada govorimo i o obrazovnom sustavu?

Znate što se kaže za statistiku… Imala sam priliku slušati srednjoškolku obiteljskih prijatelja u čijem se razredu provodila anketa o psihičkom stanju mladih nakon izolacije zbog covida. Oni su vrlo neozbiljno pristupili tome. Bilo im je skroz fora zaokruživati „najgore“ od ponuđenih odgovora: anksiozan/zna sam svakodnevno, često razmišljam da si oduzmem život i slično.Vjerujem da to nije bio jedini razred u kojem se stvorila takva neozbiljna atmosfera pristupa anketi. Ti i takvi podaci također ulaze u službenu statistiku. Mislim da se pojmovi poput anksioznosti, depresije i stresa danas previše potenciraju.
Devedesetih godina su generacije mladih odrastale u okolnostima rata, realno puno zahtjevnijim nego današnje okolnosti odrastanja, čak kada uzmemo u obzir i epidemiju covida i potrese. Preživjeli su, odrasli i postali zreli ljudi bez da ih se (ili su se sami) etiketirali anksioznošću.

Je li škola stresna? Danas kad znamo definiciju stresa, vjerujem da bi se svi složili da im je škola u nekoj mjeri bila stresna, čak i oni koji su ju završili prije 50 godina.
Jesu li život i svakodnevica stresni? Ovisno kako mu pristupite i koja i koliko si očekivanja od samih sebe postavite. Mislim da su po pitanju stresa ključna baš ta očekivanja koja si netko postavlja, ili u slučaju djece, očekivanja koja im nameću roditelji.
Ako dijete svakodnevno odlazi u školu s mišlju: Moram dobiti 5, jer ako ne dobijem 5 neću imati zaključno 5, a ako neću iz tog predmeta imati zaključno 5, neću proći s 5.00, a ako ne prođem s 5.00 neću upisati željenu gimnaziju, a ako ne upišem željenu gimnaziju, neću upisati niti željeni fakultet, a ako ne upišem željeni fakultet neću uspjeti u životu…. Mislim da će takvo dijete već tijekom studija završiti kod psihologa s dijagnozom i anksioznosti i depresije, no realno, tko je tu kriv, škola ili roditelji koji djetetu postavljaju takve uvjete svojim očekivanjima?

Razgovara li se da djecom i mladima o globalizaciji, svim silnicama koje utječu na suvremeno društvo?

Svakako. Žao mi je što živimo u zemlji u kojoj si rijetke obitelji mogu priuštiti putovanja. Mislim da se na njima puno toga uči, no globalizacije postajete tu potpunosti tek svjesni kad odete negdje „u veliki svijet“ pa makar i samo na nekoliko dana. Kod nas je globalizacija ušla u sve segmente društva, no puno manje nego u inozemstvu.

Primjećujete li kod mladih svojevrsnu apatiju, pomirenje da je njihova uloga u društvu beznačajna?

Radim s djecom osnovnoškolskog uzrasta (viši razredi osnovne škole). Teško je kod tog uzrasta očekivati neku realnu svjesnost o njihovoj ulozi u društvu. Mislim da se to razvija tijekom srednjoškolske dobi kad se približavaju punoljetnosti. No mogu vjerovati da mladi u puno obiteljskih domova mogu čuti apatične izraze i slijeganje ramenima, barem kad se u pitanju neke veće promjene po pitanju politike ili gospodarstva u našoj zemlji.

Koliko su djeca upoznata sa potrebom informacijske pismenosti i prepoznavanja medijskih dezinformacija i manipuliranja?

Većina odraslih nije svjesna tih fenomena, tako da je teško očekivati da budu djeca. Vratit ću se ponovno na komentare i polemike koje su se vodile na društvenim mrežama, primjerice po pitanju covida ili cjepiva protiv istog. Neki xy komentator potkrepljuje svoj komentar s „znate, ja puno čitam pa valjda onda i znam“.

Što danas znači puno čitati? Živimo u vremenima kada se dostupnost informacija (pa i dezinformacija) na neku temu penje na n-tu potenciju u odnosu na prije 20 godina. I sad, netko pročita recimo pet članaka na određenu temu i misli naravno da je informiran, a u stavri je potpuno nesvjestan da je pročitao tek možda 5% svega što se o toj temi može pročitati.
Mislim da je informacija pismenost i prepoznavanje lažnih informacija ili manipuliranje istima nešto što se ne može naučiti kao definicija: naučiš ju napamet i to je to. Medijska pismenost je po mom mišljenju vještina koja se brusi s vremenom. Što više čitamo, po mogućnosti ne samo na hrvatskom jeziku, postajemo iskusniji po pitanju prepoznavanja medija i portala koje prenose relevantne činjenice od onih koje zanima samo senzacionalizam. E sad, obzirom kako čitanje općenito nije popularna aktivnost među ljudima, pa niti među djecom, informacijskoj i medijskoj pismenosti ne predviđam baš svijetlu budućnost.

Primjećujete li da djeca i mladi usvajaju današnji ideal ljepote. Visoka, mršava žena, velikih grudi i punih usana, izraženih jagodica, iscrtanih obrva, naglašenog struka, čvrste stražnjice. Kada govorimo o muškarcima, tada govorimo o mišičavom tijelu, s lijepim tonusom (Utjecaj društvenih mreža na sliku o sebi kod mladih žena Pavlić Karla, 2022.)?

Primjećujem da se muškarci kunu kako su im privlačnije punašnije žene, ali se na plaži okreću za mršavicama. No, sad ozbiljno. Prije digitalnih medija, ideal ljepote su stvarali drugi mediji: tiskovine (modni časopisii slično), pa kino i televizija. Po tome zaključujem da ideal ljepote stvaraju mediji i društvo, no ne isključivo društvene mreže – one ga samo čine zastupljenijim.

Koliko se realno potiče kritičko mišljenje kod djece i mladih ili ih se uči vještinama istog?

Djeca osnovne stavove o društvu, politici, kulturi, religiji…usvajaju u vlastitom domu, čuju ih od svojih roditelja. U školi ih možemo poticati da ta mišljenja preispituju, uvažavaju drugačije stavove, nauče argumentirano razgovarati. To su osnovne pretpostavke za razvoj kritičkog mišljenja.

Nedavna najava uvođenja kritičkog mišljenja u nastavu je za svaku pohvalu, međutim, ponuđena je kao alternativa za učenike koji ne upisuju vjeronauk. Kako gledate na ovaj prijedlog, ne samo u smislu isključivanja jedne skupine djece, već i u smislu ozbiljnog pristupa učenju o demokraciji, političkoj kulturi i političkoj socijalizaciji pa tako i kritičkom mišljenju?

Kritičko mišljenje kakvo sam opisala u prethodnom odgovoru je zastupljeno kroz sve predmete tijekom osnovne i srednje škole. Čak ne samo kroz društvene predmete poput jezika, Povijesti, Sociologije, već i kroz Matematiku i cijelu lepezu prirodnih predmeta gdje ih se uči i potiče da svaku (znanstvenu) pretpostavku treba provjeriti i dokazati.

Svaki put kad se dođe na ideju uvođenja novih predmeta u školu, mišljenja sam kako najprije treba smanjiti satnicu pojednih predmeta i rasteretiti učenike, a tek onda razmišljati o uvođenju novih. Tako je i s kritičkim mišljenjem. Prije razmišljanja o uvođenju novog predmeta u škole treba dobro promisliti ne samo o njegovoj svrhovitosti, nego i znanstvenoj utemeljenosti. Tim više što sam svjesna kako je kritičko mišljenje zastupljeno kao oblik poučavanja svih ostalih predmeta u školi ne vidim potrebu za njegovim izdvajanjem kao zasebnog predmeta. Prijedlog da to bude alternativa vjeronauku je samo (loš) način da se tijekom nastavnog dana zbrinu učenici kojine idu na Vjeronauk, ništa drugo.

Medijska pismenost donijela je promjene u obrazovni sustav. Koliko su učitelji i nastavnici kompenteni u ovom trenutku i imaju li stvarnu i potrebnu potporu nadležnih institucija?

Začudili biste se koliko sati edukacije smo obavezni odslušati tijekom nastavne godine. Sukladno tom broju sati, nepotrebno bi bilo propitivati jesu li nastavnici za nešto kompetentni ili nisu, no svejedno se događaju propusti. Oni su pak najčešća posljedica uvođenja nečeg novog u obrazovni sustav, a bez da je prethodno napravljena dobra logistička podrška kako bi se to novo, što god da to bilo, zaista moglo kvalitetno provesti kako je i zamišljeno. Kvalitetnija potpora nadležnih institucija, a tu prije svega mislim na naše resorno ministarstvo, bi se prije svega trebala sastojati od jasnijih zakona i pravilnika (često se naime neki članci mogu tumačiti na više načina) i pridržavanje istih od obje strane: i nastavnika i onih koji su ih donijeli. Mislim da bi takva praksa uvela za početak više reda u naš sustav.

Kada govorimo o medijskom obrazovanju, odnosno razvoju vještina medijske pismenosti kod djece i mladih u hrvatskim školama, koji su najveći izazovi ili nedostaci?

Na satovima Hrvatskog jezika (i u osnovnoj i u srednjoj školi) se osim književnosti i jezičnih pravila usmenog i pisanog izražavanja učenici bave i medijskom kulturom. Mislim da bi Vam zato na ovo pitanje kompetentniji i sadržajniji odgovor mogli dati upravo učitelji i nastavnici koji predaju materinjski jezik.

Provodi li se za učitelje i nastavnike dovoljna i kvalitetna edukacija o medijskoj pismenosti?

Kao nastavnik stranog jezika sudjelovala sam na brojnim edukacija o kvalitetnoj primjeni digitalnih medija u nastavi. Edukacije na temu medijske pismenosti nisu bile tako brojne, no potiče nas se da baš u nastavi stranih jezika, osim udžbenika i standardnih nastavnih materijala koristimo i medijske članke ili vijesti i sadržaje s medijskim portala. Odslušala sam nekoliko sati edukaciju na temu kako izabrati takve sadržaje, kako ih što kvalitetnije primijeniti u nastavi i naravno, kroz njih osvijestiti učenicima područje medijske pismenosti. Dakle, zaključila bih, da barem što se nastave stranog jezika tiče, postoji kvalitetna podrška za uključivanje medijske pismenosti u svakodnevnu nastavu jezika koji predajete.

Prema vašem iskustvu koliko su roditelji svjesni važnosti medijske pismenosti i koliko su zapravo educirani?

Teško je tu dati generalan odgovor. Svjesnost važnosti medijske pismenosti raste, po mom mišljenju, sa stupnjem opće obrazovanosti roditelja, a zatim i s onim što zovemo načitanost ili opća kultura. Educiranost roditelja o spominjanoj temi uvelike ovisi vjerojatno i o tome koje su profesije i kojim poslom se bave.

U svakoj sredini, pa tako i u našoj metropoli, ali i sredini u kojoj radim surećemo se s roditeljima vrlo različite naobrazbe, različitih životnih načela i stavova. Nemoguće je procjeniti koliko su generalno roditelji svjesni medijske pismenosti, no jasno mi je da se kao i većina ostalih stavova i njihova svjesnosti o važnosti i značenju medijske pismenosti prenosi na njihovu djecu.

Treba li medijsku pismenost uvesti kao redovan predmet?

Kao i po pitanju kritičkog mišljenja, a i s istim argumentima, definitivno ne.

Prema vašem mišljenju koje je najbolje rješenje da se medijsko obrazovanje integrira s općim obrazovanjem?

Još veća sloboda u formiranju i provođenju kurikuluma pojedinog nastavnog predmeta, iako sam mišljenja da je medijsko obrazovanja i za sada solidno integrirano u opće obrazovanje u onoj domeni u kojoj to škola može izvesti.

Kako bi za kraj ocijenili obrazovni sustav u Hrvatskoj, imajući u vidu činjenicu da na isti utječu mnogi procesi na globalnoj razini?

Ako se dobro sjećam, prije 30-40 godina je Zagrebačko sveučilište bilo jako dobro pozicionirano na rang-listi najcjenjenijih svjetskih sveučilišta. Danas situacija nije niti približno takva. Jasno mi je da Zagrebačko sveučilište sigurno nije isto što i cijeli obrazovni sustav Hrvatske, ali mogla bi se povući određena paralela.

Obrazovni sustav nam je trom i presporo reagira na promjene u društvu, ne prati potrebe tržišta rada. Nadalje, sustav obrazovanja nam je previše unificiran. Generalno se učenicima daje previše širokog i općeg obrazovanja, a premalo se ide u dubinu i praktičnost, odnosno primjenjivost stečenih znanja. Ta bespotrebna širina počinje u višim razredima osnovne škole, a nastavlja se kroz gimnazije. Živimo u vremenima kada se količina znanja umnožava jako brzo i iluzorno je očekivati da se sva nova znanja samo dodaju i trpaju u udžbenike i u učeničke glave. Treba konačno početi radti selekciju. Smanjenje redovnih/obveznih predmeta, a povećanje izbornih predmeta koje bi učenici birali prema svom interesu bi bio jedan od važnijih koraka prema kvalitetnoj i svrhovitijoj školi.

Kriva je pretpostavka da djeca ionako ne znaju što ih zanima, pa bi birali predmete prema zahtjevnosti. Iznenadili biste se kako već i trinaestogodišnjaci znaju što ih zanima, kojim područjem bi se željeli više baviti na nastavi. I ne, ne bi pritom svi išli samo na tjelesni ili likovni.

Sustav vrednovanja i ocjenjivanja također treba pod hitno mijenjati. Čemu to famozno zaključivanje ocjena? Imamo e-imenike koji iskazuju prosjek pojedinog predmeta na dvije decimale, neka tako i ostane na kraju nastavne godine. Zaključivanje ocjene ne samo da je svima nepotreban stres, nego je i nerealno i nepošteno. Ja učeniku i s prosjekom 3,5 i onom s prosjekom 4,4 mogu zaključiti istu ocjenu: vrlo dobar (4), a pritom sam svjesna da je njihovo

znanje razlika nebo i zemlja.

Preslikavanje pojedinih obrazovnih sustava stranih zemalja, ma koliko oni uspješni bili, smatram lošim. Primjerice, jako se ističe finski model obrazovanja koji je u njihovoj zemlji postigao veliki uspjeh i doveo finsko društvo i gospodarstvo do potpune transformacije. No, što mi s Finskom imamo zajedničko? Čak niti osnovna geografska i kulturna obilježja nam nisu niti približno slična, a o mentalitetu da ne govorim.

Mi moramo razvijati i usavršavati postojeći obrazovni sustav, ali na taj način da njegova transformacija bude potpuno neovisna od strane politike, djelomično zavisna od gospodarstva (obrazovni sustav treba pratiti potrebe tržišta rada, prije svega domaćeg), a u potpunosti u rukama stručnih ljudi koji su proveli minimalno dvadeset godina u razredu i školama u radu s djecom, a da pritom ipak nisu izgubili viziju promjena koje vrijeme neminovno nosi sa sobom.

PIŠE: SNJEŽANA NEMEC- DEMOS MEDIA

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE