Medijska pismenost- Mogu li mlađe generacije biti uzori svojoj djeci

Liberalizacija koja ukida prethodna ograničenja u svim oblastima života, tehnologija koja nadmašuje naše dosadašnje razumijevanje odnosa, nisu obitelji ostavile niti vremena niti prostora za prilagodbu, a sve veća okrenutost individualizmu kao posljedici kapitalizma i liberalizma i egoizmu koji podvrgava sve istine i vrijednosti vlastitom sudu, djecu je stavila u drugi plan. Ovakav pristup vidljiv je na svakom koraku i dovoljno je samo slušati mlađe generacije kada govore o braku i obitelji. I to je poražavajuća činjenica, ali i svojevrsni apsurd, ako u korelaciju dovedemo pred roditelje stavljene zahtjeve sa onim što oni danas nose u sebi i što mogu pružiti svojoj djeci.

Biti roditelj nikada nije bilo lako, jer sa sobom osim ljubavi prema djeci nosi i veliku odgovornost, posebno u današnje vrijeme kada su izazovi postali svakodnevni, kada su mnoge vrijednosti izrnute naglavačke i kad se čovjek lako pogubi u brzini globalnih promjena koje se događaju. Stalne tehnološke inovacije i prekretnice zbunjujuće su za same roditelje koji, ne samo da sve teže pronalaze načine kako razumjeti i pomoći djeci da se sigurno kretaju beskrajnim prostranstvom interneta, već su i sami pod utjecajem istih. Kada tome dodamo činjenicu da su djeca sve izloženija medijima, da sve više djece predškolske dobi ima pristup pametnim telefonima i tabletima te da brzo usvajaju i pristup streaming sadržajima ponekad i prije nego što mogu govoriti, uloga roditelja postaje još zahtjevnija.

Na koji način pristupiti u odgoju djece, koje su to moralne vrijednosti koje im treba usađivati, što je to uopće moral u kontekstu današnjih zbivanja i tehnologije, zašto je važan i prepoznajem li uopće krizu istog, kako se snaći u jazu između tradicionalnih vrijednosti i novih u kojima se domet nalazi u materijalnom, nedostatku empatije i brige za druge, nepoštovanja ljudskog dostojanstva, svođenja čovjeka na tehnološki proizvod, samo su neka od pitanja koja svakodnevno lome roditelje. Međutim, usudili bi se, u kontekstu navedenog reći da ovakva pitanja postavljaju roditelji čija je razina svijesti dovoljno razvijena da prepoznaju promjene, stalno traže odgovore, a samim time i način djelovanja.

S druge strane roditelji moraju biti uzor djeci i tu, možda nastaje najveći problem. Ako se postavi pitanje-zašto, odgovor je zato, jer je suvremeno društvo sa svojim stalnim zahtjevima pa tako i tehnološkim, koji su se uglavnom sveli na zabavu utjecalo na mlađe roditelje koji sve teže mogu odvojiti bitno od nebitnog, razlučiti stvarnost od iluzije i koji su sve podložniji globalnoj površnosti i trivijalnosti koja ne traži kritičko razmišljanje i aktivan pristup, već pasivnost i stavljanje svih u u istu ravan. Posebnost kao privilegija života sve više se zatire, a moral koji određuje način ponašanja i općeprihvaćena mjerila govori- Svi to rade, pa ću i ja, bez mogućnosti objektivnog i kritičkog sagledavanja postojećeg. Ako odemo i dalje u pitanju i potrebi kritičkog razmišljanja, možemo slobodno reći da se danas svaka kritika zatire na samom početku i ne nailazi na plodno tlo. A onda se treba zapitati, što će čovjeku čovjek koji ne misli ili što će jednom zdravom društvu ljudi koji ne misle.

U konačnici, zapitajmo se koliko zapravo roditelji s ovakvim karakteristikama suvremnog društva mogu biti uzor svojoj djeci. I sami uhvaćeni u kovitlac globalizma trebaju pomoć, jer ako ne razumiju zbivanja i sve silnice koje se događaju, ako ih je sve teže zainteresirati za bilo koju ozbiljnu temu koja izlazi iz okvira zabave, skandala i senzancionalizma, ako provode vrijeme na društvenim mrežama više od vlastite djece i još ih pritom zanemaruju, ako gube sposobnost slušanja drugoga, svoje „Ja“ uzdižu, a „Ti“ potkopavaju, ako im je i sam pojam humanosti koji je povezan s ljudskim pravima stran, ako ne razumiju medijske poruke, već sve prihvaćaju zdravo za gotovo, ako nemaju potrebna znanja i vještine, tada sva ta priča o uzoru postaje besmislena.

Uloga roditelja traži koherentnost, ustrajnost i dosljednost u svojim postupcima, međutim i tu se otvara prostor sumnji učinkovitog odgoja, jer ako je prisutno protuslovlje u osjećajima, mišljenju i djelovanju, ako je pažnja sve manje usmjerena na bitno, a sve više na stalno traženje novih poticaja, nije lako biti dosljedan, niti je lako roditelje uključiti u medijsku pismenost.

Unatoč dosad navedenom, roditelji su ključni u podučavanju djece, prije svega sigurnom i zdravom korištenju interneta. Odgovornost za medijsko obrazovanje djece i adolescenata ne može biti samo na obrazovnom sustavu, jer obitelj je ta koja postavlja temelje osobnog razvoja, stvara medijsku kulturu, određujući od početka s kakvim će medijima djeca dolaziti u dodir i kakvu će važnost mediji i medijske aktivnosti imati u njihovom svakodnevnom životu. Drugim riječima, obitelj je mjesto gdje se djeca prvo susreću s medijima i roditelji imaju presudnu ulogu u prenošenju znanja i iskustva o medijima, prepoznavanju medijskog svijeta svoje djece, praćenju i komunikaciji s djecom o medijima, za što koriste iste i na koji način, postavljanju ograničenja, ukoliko su potrebna, ali što je najvažnije da, a što smo već istaknuli, predstavljaju djeci dobar uzor. Međutim, i ovdje se neminovno otvara i pitanje same obitelji, čije značenje se mijenja, a njena tradicionalna uloga pod silinom globalnih izazova je uzdrmana. Liberalizacija koja ukida prethodna ograničenja u svim oblastima života, tehnologija koja nadmašuje naše dosadašnje razumijevanje odnosa, nisu obitelji ostavile niti vremena niti prostora za prilagodbu, a sve veća okrenutost individualizmu kao posljedici kapitalizma i liberalizma i egoizmu koji podvrgava sve istine i vrijednosti vlastitom sudu, djecu je stavila u drugi plan. Ovakav pristup vidljiv je na svakom koraku i dovoljno je samo slušati mlađe generacije kada govore o braku i obitelji. I to je poražavajuća činjenica, ali i svojevrsni apsurd, ako u korelaciju dovedemo pred roditelje stavljene zahtjeve sa onim što oni danas nose u sebi i što mogu pružiti svojoj djeci.

U ovakvom suvremenom društvu gdje nedostaje razumijevanje svega što se događa nije lako roditelje uključiti u samu medijsku pismenost.

Prije svega roditelji trebaju razumijevati da su svi mediji kreirani, da šalju poruke, nerijetko nejasne i maglovite, ali uvijek s jednim ciljem, a to je stvaranje profita i moći. Da te iste poruke utječu na svijest njih samih, na način usvajanja određenih normi ponašanja koje se psihološkom projekcijom prenose na druge, odnosno na njihovu djecu. Razumijevati i da postoje i određene ideologije koje se pokušavaju nametnuti i da su njihova vlastita djeca nerijetko „meta“. Da svjedoče i dehumanizaciji ljudskog društva, u kojem jedan čovjek dehumanizira drugoga, jer društvo čine ljudi, pojedinci.

Uz postavljanje određenih pitanja pa i kad ne razumijemo, roditelji si mogu olakšati i otvoriti prostor razmišljanju. Bilo da se radi o klasičnom mediju, društvenim mrežama treba se prvo zapitati tko je stvorio ovu poruku i zašto, koje su vrijednostii stajališta zastupljena u poruci, odudaraju li od mojih i kako, zapravo drugi ljudi shvaćaju određenu poruku. Na ovaj način, naprosto se otvara misaoni proces u kojem se traži odgovor.

Kako se ne bi odlazilo u krajnost i isticali samo negativni učinci, važno je reći da konzumacija medija donosi sa sobom i bezbroj pozitivnih benefita koji pomažu da razumijemo svijet oko sebe.

Roditelji imaju odgovornost podržati medijsku pismenost, kao ključnu kompetenciju kod svoje djece, no u tome ih treba ozbiljno podržati. Potpora roditeljima u njihovom medijskom obrazovanju odgovornost je mnogih aktera, i ona se u Hrvatskoj neosporno odvija, kroz državne institucije i neprofitne organizacije. Unatoč tome, medijska pismenost roditelja još uvijek nije na potrebnoj razini, što znači da treba još ustrajnije raditi na tome, probuditi, prije svega interes roditelja kako bi razumjeli važnost i potrebu adekvatnog sudjelovanja. Osnažiti i osvijestiti roditelje da propitiju svijet u kojem žive, ispituju, procjenjuju i raspravljaju o korištenju medija u svom domu, jer medijsko obrazovanje više je, nego ikad postalo obiteljsko područje.

Samo kroz medijsku pismenost i roditelji, a posljedično i djeca moći će se zaštititi, ostvariti autonomiju i osnažiti se za potrebne promjene. Međutim, bez cjelovitog sagledavanja promjena koje se događaju, čimbenika koji utječu na pojedinca i društvo, nema ni kvalitetne ni učinkovite uloge roditelja u medijskoj pismenosti.

Ukoliko se to ne dogodi, možemo još jednom samo potvrditi kako čovjek rješava samo posljedice, krpa nastale rupe. Istina, bolna, ali činjenična. Zato se čini da je metodologija jedini način da se na objektivan način dođe do istine, prvo definiranjem problema, određivanjem cilja i predmeta, potom primjenom načina ili metode koje bi minimalizirale pogreške te na kraju donošenjem zaključka i odluke. Sve ostalo je vrtnja u krugu pa tako i odgojna te bespomoćni pokušaji suočavanja sa izazovima suvremenog društva koje će, ukoliko zatvaramo oči, posebno kada govorimo o humanosti dovesti do društvenog kaosa. A to razuman čovjek niti jedan roditelj svojoj djeci ne želi.

Piše Snježana Nemec

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE