inoć su se čistile čizmice i čarape, a danas su se u njima mogli pronaći slatkiši i darovi

Sveti Nikola rođen je u gradu Patari u Maloj Aziji, u pokrajini Liciji u 3. stoljeću. Imao je bogate roditelje koji dugo nisu mogli imati djecu, pa su od Boga izmolili malog Nikolu koji je ime dobio po stricu biskupu u Miri.

Nažalost, roditelji su brzo umrli i Nikola je ostao sam. Iako je naslijedio njihovo bogatstvo, ostao je skroman, piše Britannica. U svom životu uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjem u kojem je prepoznavao Boga. Iscrpljen pokorom i poslovima, umro je 6. prosinca 327. godine te je pokopan u Miri gdje se i danas nalazi sarkofag u kojem je nekoć bilo položeno njegovo tijelo. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad Bari gdje se i danas nalaze njegove relikvije. 

Spomendan mu je 6. prosinca, a posebno mu se raduju djeca čiji je zaštitnik jer ujutro, na današnji dan, on donosi slatkiše i darove i ostavlja ih u čizmicama koje smo očistili i ostavili na prozoru. Djeca koja su cijelu godinu bila dobra, dobit će samo darove, dok će kod onih koji možda nisu slušali mamu i tatu, zastati i Krampus, koji prati Svetog Nikolu i djeci ostavlja šibe.

Osim djece, Nikola je zaštitnik pomoraca, djevojaka, siromaha, studenata, farmaceuta, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, putnika, otoka Sicilije, pariškog sveučilišta i mnogih gradova širom svijeta.

Kako je nastao običaj darivanja na ovaj dan i zašto se pokloni ostavljaju baš u čizmicama i čarapama? U blizini roditeljske kuće sv. Nikole živio je bogat čovjek koji je izgubio carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri, ali ih nije mogao udati, pa je odlučio trgovati njihovom ljepotom i mladošću tako da nešto zaradi.

One su molile za spas svoje časti i poštenja. Sveti Nikola je nekako doznao za tu odluku nesavjesnog oca, pa je uzeo vrećicu i napunio je dukatima, umotao u platno i potajno ubacio dukate kroz prozor. Kad je otac shvatio da ima dovoljno novaca da uda jednu kćer, to je i napravio, ali se onda isti slučaj dogodio i drugi, pa i treći put. Kad je ubacivao novac kroz dimnjak za najmlađu kćer, susjed ga je sustigao i prepoznao. Nikola ga je zaklinjao da šuti o tom događaju, ali je otac razglasio u čitavom mjestu tu priču. Tako je Nikola postao prijatelj siromašnih.

Sveti Nikola odlučio je zlatnike spustiti kroz dimnjak, a budući da su se na ognjištu sušile čarape, upali su ravno u njih.

Nakon toga tradicija se raširila po cijeloj Europi i Sjevernoj Americi, ali s različitim tumačenjima i nazivima. U Engleskoj je Saint Nicholas, u Njemačkoj Sinterklaas, u Poljskoj Mikula. Sv. Nikola živio je u davna vremena u šumi, pored jednog sela gdje su živjela i bogata i siromašna djeca. Bogata su bila jer su imala roditelje koji ih vole, dovoljno hrane i prijatelje.

Ali nisu imala igračaka, a ni obuće. Samo jedan par čizmica. Ipak su djeca vrijedno svaki dan čistila i pazila svoje čizmice, a na Nikolin imendan bi ih posebno lijepo ulaštila i stavila u prozor. Nikola bi navečer prolazio i u svaki prozor u kome je bila lijepa čizmica stavio bi jednostavnu drvenu igračku koju je sam napravio. Ali, godine su prolazile i Nikola je bivao sve stariji.

Više na svoj imendan nije mogao ići u selo i donositi igračke, a mame nisu htjele da im djeca budu tužna ako ujutro nađu praznu čizmicu. I zato je svaka mama u tom malom selu stavila u čizmicu ono što je našla u kući.

Kako su bili siromašni, to su bile jabuke, orasi, bomboni zamotani u šarene papiriće. A djeca su se probudila i bila sretna jer su već imala dovoljno igračaka i slatko ih je razveselilo, piše vecernji.hr.