Medijska pismenost: Zašto je treću dob važno uključiti u medijsku pismenost…

O trećoj životnoj dobi se u javnosti i medijima uglavnom govori i djeluje kroz prizmu potrebe očuvanja fizičkog i mentalnog zdravlja, no vrlo malo kroz potrebu medijske pismenosti, što ovu skupinu isključuje iz javnog života, cjeloživotnog učenja i osobnog ispunjenja. Ako se i govori o medijskoj pismenosti, tada je ista za osobe starije dobi fokusirana na korištenje uređaja i aplikacija, a ne na vještine medijske pismenosti, odnosno potrebe kritičkog mišljenja. U osnovi radi se o digitalnoj isključenosti koja onemogućava puno sudjelovanje u društvu, odnosno o digitalnom jazu u kojem ljudi s određenim socioekonomskim karakteristikama u pristupu i korištenju interneta mogu biti u nepovoljnijem položaju u odnosu na druge skupine. Drugim riječima, digitalne vještine ove populacije su minimalne, jer nisu uključene u novo medijsko okruženje i interakcije.

Razlozi navedenom su višestruki i jedan od njih ukazuje kako ovo područje još uvijek nije dovoljno istraženo. Drugi razlog leži u činjenici da se starije osobe često smatraju ovisnima o drugima te da im nedostaje inicijative i odlučnosti, što zasigurno stoji, imajući u vidu smanjenje mentalnih i fizičkih sposobnosti, no nije i ne smije predstavljati misaoni proces kojim se od pojedinačnih zapažanja izvlači zaključak. Treći, koji se nikako ne smije zanemariti je današnji pristup u kojem starenje u svijetu mladosti i ideala ljepote kao imperativa i paradigmatske poruke svijeta, naprosto smeta. Društvo, mediji stjerali su starost u kut i nekad cijenjena mudrost života postala je teret, a pravo na poštovanje i na mogućnost ostvarenja je oduzeto. Zaboravljamo da se i u starosti čovjek može ostvariti i učiniti velika djela, poput Kanta, Michelangela, Verdia. U osnovi govorimo o ageizmu, odnosno diskriminaciji po starosnoj dobi, što potvrđuje i anketa koju je 2016. godine provela Svjetska zdravstvena organizacija i koja ukazuje na izostanak poštovanja starijih osoba, posebno u razvijenim zemljama s visokim dohotkom.

U sva tri razloga uglavnom se radi o predrasudama koje treba ukloniti, jer treća životna dob je, uzimajući u obzir globalne demografske promjene i znatno produljene životnog vijeka, itekako važna skupina, u kontekstu uključivanja u medijsko obrazovanje. S druge strane složit ćemo se da svatko ima pravo na medijsku pismenost, jer je ista i zamišljena kao temeljna kompetencija za građane svih dobi koji žive u današnjem digitalnom dobu. Činjenica je da stalni razvoj tehnologije dovodi do potrebe da ljudi stječu sve više razine vještina digitalne pismenosti kako bi zadržali svoj osjećaj uključenosti. Stoga se može reći da digitalna pismenost predstavlja temeljni element u razvoju svakog pojedinca, jer omogućuje njegovo participativno uključivanje u današnje društvo. Iz tog razloga neke zemlje, poput Finske su pokazale ozbiljan pristup za povećanje digitalnih kompetencija starijih osoba, budući da im one pružaju niz prednosti i koristi na osobnoj i društvenoj razini.

Zbog svega navedenog bitno je ovo područje ozbiljno istražiti i osmisliti strategije koje olakšavaju sudjelovanje i prisutnost starijih osoba u korištenju internetskih usluga, kako bi se i smanjio nedostatak sposobnosti starijih ljudi da razumiju, analiziraju i procijene medijske sadržaje.

U Hrvatskoj su napravljeni znatni pomaci u opismenjavanju osoba starije životne dobi, a Agencija za elektroničke medije objavila je i priručnik pod nazivom Vodič za srebrne surfere koji donosi sve važne informacije o tehnologiji, njene pozitivne i negativne učinke, upute i smjernice, rječnik novomedijskih pojmova te vježbe i zadatke za starije osobe. Međutim, u kontekstu navedenog to još nije dovoljno, posebno kada se govori o medijima u kojima bi ova tema trebala biti znatno zastupljenija, uzimajući u obzir sve promjene koje se događaju na globalnoj razini i koje smo uvodno i pojasnili.

S obzirom da starije osobe znatno manje koriste internet od drugih skupina, poticanje istih kao korisnika digitalnih uređaja i medija te pružanje socijalne podrške i atmosfere poštovanja za učenje od iznimne su važnosti. I sama istraživanja pokazuju da su starije osobe sposobne učiti i stjecati vještine digitalne pismenosti, sve dok su snažno motivirane ili poznaju prednosti informacijsko komunikacijske tehnologije.

Medijsko obrazovanje starijih osoba trebalo bi se temeljiti na njihovim individualnim potrebama i percipiranoj vrijednosti interneta. Osobe treće životne dobi velika su i raznolika skupina čije će potrebe, kompetencije i percepcije o digitalnim medijima i uslugama varirati ovisno o njihovoj dobi, obrazovanju, zdravlju, mjestu stanovanja i društvenoj povezanosti. Strategija ne bi trebala ponuditi intervencije medijskog obrazovanja koje odgovaraju svima jednako. Ako ćemo biti slikoviti, to je kao kad u nekom trgovačkom lancu sretnete korisnike starosne mirovine koji prema članku 99. Zakona o mirovinskom osiguranju mogu raditi 4 sata, vidjet ćete dvije dijametralno suprotne strane. Jedan jedva vuče kolica umoran od svega, a drugi poput „leptirića“ ne osjeća nikakav teret. Dakle, sve je relativno i sve ovisi o pojedincu. Zato je generaliziranje loše i taj proces sužava opseg samog pojma i percepcije.

Medijsko opismenjavanje starijih osoba treba razvijati u okviru personaliziranog, kooperativnog, suradničkog i smislenog učenja, odnosno u okviru geragogije koja se razlikuje od tradicionalne pedagogije i kojoj učenje ima za cilj osigurati fleksibilan i interdicipliniran pristup koji odgovara potrebama i interesima ove skupine, imajući u vidu i probleme koji se pojavljuju uz starenje, od promjena u kognitivnim procesima, smanjene percepcije do ograničenja motoričkih sposobnosti. S obzirom da je medijsko opismenjavanje osoba treće dobi široko i višedimenzionalno treba se temeljiti na više načela, od kojih se holistički pristup čini najvažnijim, jer pojedinca stavlja u fokus.

Starije osobe predstavljaju specifičnu i ranjivu skupinu koja je nerijetko zbog izostanka informiranosti i znanja izložena raznim oblicima manipulacije pa tako i medijskoj manipulaciji i zato je medijska pismenost ključna u zaštiti ove skupine. Životom prikupljena iskustva i dobivena mudrost nisu dovoljne za današnje digitalno dobro u kojem su post-istine i lažne vijesti sve zastupljenije, zato je svijest o potrebi razvijanja vještina i kritičkog razmišljanja imperativ. Kako bi se spriječilo ovo upravljanje ljudskim ponašanjem, prije svega nužno je razumijevanje, a potom okupljanje svih znanosti i nadležnih državnih tijela relevantnih za ovo područje. Potrebno je osvijestiti i samu javnost da društvena stigma nije dobra i da vodi do diskriminacije, a diskriminacija do gubitka društvenog statusa. Ako se pitamo tko bi trebao pružati medijsko obrazovanje kako bi se zadovoljile individualne potrebe starijih osoba, tada su to: škole, knjižnice, nevladine organizacije, centri i udruge za starije osobe, mediji, banke, pružatelji telekomunikacijskih usluga, vjerske zajednice, obitelj i prijatelji…

S obzirom da se tehnologija nastavlja razvijati i da je sveprisutnjja u našim životima, da će zbog demografskih promjena na globalnoj razini starije osobe postati radno aktivne, očekuje se i da će sve veći broj istih koristiti internetske usluge, posebno u segmentu zdravstva, financija i obrazovanja. Međutim, ako s jedne strane današnji odnos prema starosti dovedemo u korelaciju s demografskim promjenama i globalnim starenjem stanovništva, kojeg ni Hrvatska nije pošteđena i činjenicom da starije osobe postaju sve vrijedniji i traženiji radni kapital koji će stvarati nova tržišta roba i usluga, generirati i gospodarski rast, tada dolazimo i do paradoksa kao proturječnosti, ali i do otkrivanja naših ograničenja u rasuđivanju, kao snažnog poticaja za razmišljanje koje će osobama treće dobi omogućiti stjecanje i unaprijeđenje medijske pismenosti. Nešto što se još, ne tako davno činilo nemogućim, postala je stvarnost.

Preduvjet za unaprjeđenje medijske pismenosti je stavljanje izazova pred medije kako bi se stereotipi o starijim ljudima, kao pasivnima i ovisnima o drugima zamijenili pozitivnim porukama koje odražavaju različitost starije populacije i prepoznaju njihov doprinos u ekonomskom i društvenom smislu. Također, se mora iskorijeniti upotreba ageističkog jezika u medijima. Prepoznajući visoku razinu višestruke diskriminacije s kojom se suočavaju neke skupine starijih ljudi, osobito žene u medijima, na radnom mjestu i u javnom životu, posebna se pozornost mora posvetiti osiguravanju veće razine zastupljenosti ove skupine u svim sferama života i u postavljanju ciljeva jednakosti.

Vlada i institucije, zadužene za očuvanje ljudskih prava i ravnopravnost moraju i nadalje poduzimati korake za podizanje svijesti o zabrani štetne dobne diskriminacije, dajući stalne i jasne smjernice i podršku potrebi medijske pismenosti za osobe treće dobi, kao ključu doprinosa društvu i realizaciji aktivnog i ugodnog starenja. Osim nadležnih tijela izuzetno je važno da se i sami zalažemo za svoja prava, bez obzira na dob, posebno jer se radi o nepriznatom poricanju ljudskih prava.

Za kraj, starenje je prirodno i ako ćemo živjeti u demografski starim društvima, tada neka to budu društva medijski pismenih ljudi Ne zaboravimo, starost je dobra u četiri stvari, kako je to rekao Bacon: „Staro drvo najbolje gori, staro vino je najbolje piti, starim prijateljiima se povjeriti i stare pisce čitati.“

Piše Snježana Nemec – demos media

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE