Pitanje utjecaja politike na zdravlje rijetko se otvara u javnosti, što, između ostalog govori da ne postoji interes, da sam utjecaj politike nije dovoljno prepoznat i da moderni relativizam onemogućuje govor neke druge istine, što je uz djelovanje ili nedjelovanje politike dovelo društvene skupine do određene indiferentnosti i stanja letargije koje ne traži bilo kakvu povezanost, kritički osvrt pa i moralnu osudu. Međutim, stvarnost koja u pojmovnom značenju znači i istinu je drugačija i traži ozbiljnu diskusiju utjecaja politike na zdravlje, kako bi čovjek razumio suštinu problema, ali i sam život. S druge strane potrebno je i napraviti distinkciju između politike i javne politike koja ne trpi kompromise i općenitost svakodnevnog političkog života te traži konkretne sadržaje, provedbu i nadzor istih pa tako i za zdravstvenu politiku .

Bez obzira živimo li život realno ili nerealno, u stvarnosti ili izvan nje, politika utječe na naše zdravlje pa i onda kada toga nismo svjesni. Radi li se o donošenju zakona koji nisu u cilju općeg dobra, izostanku reakcije institucija na potrebe rješavanja problema ili naprosto prisutnoj nezainteresiranosti, krivom poimanju moći kao fingiranog, a ne stvarnog potencijala, klijentelizmu koji naglašava asimetriju moći u društvu koja je povezana i s drugim problemima i koja jača nejednakost i društvene nepravde, potkopava ideju javnog dobra i smanjuje sposobnost optimalne organizacije i odlučnog političkog djelovanja, isključivanju građana iz učinkovite participacije u politici, frakcijskoj i polariziranoj političkoj klimi, internetskom uznemiravanju, kao rezultatu izražavanja političkih stavova, lošem upravljanju gospodarstvom koje dovodi do smanjenog fizičkog i psihičkog blagostanja, sve su to izvori stresa koji prožima svakodnevni život i utječe na zdravlje i zdravstvene nejednakosti, ali i na troškove, kako pojedinca tako i društva u cjelini. U osnovi može se govoriti i o nepristojnim društvima, jer kako je to rekao Avishai Margalit u knjizi „ Pristojno društvo” je društvo koje bi trebalo bi biti na višem stupnju i izbrisati sve oblike ponižavanja, posebice institucijsko.

Kroz stalne promjene koje obilježavaju suvremeno društvo, njegovu međusobnu povezanost i društvenu uvjetovanost, stvaraju se i novi uvjeti života. Vrijednosti se mijenjaju i teško ih je slijediti, stabilnost za koju se čovjek nekada mogao uhvatiti nestaje, a nemir i nesigurnosti postaju raspoloženja koja prevladavaju u suvremenom društvu. Neokapitalizam koncentrira bogatstvo i moć, socijalne razlike postaju sve veće, trošenje guši svaku ljudsku autentičnost, kritička svijest se razara, pojedinac se stavlja u procjep između stvarnosti i iluzije, odvaja se od zajednice i postaje sve usamljeniji, a egoizam se stavlja na stupanj kulta. Tehnologija i znanost sve više dominiraju nad čovjekom i daleko nadmašuje njegove individualne i društvene sposobnosti u poimanju svega što se događa, a društvo znanja sve više zaboravlja moralnu komponentu. S jedne strane zbog profita i spoznaje potrebe vremena pronalaze se načini kako će se i u kojim oblicima iznijeti poruka pred oči javnosti, a s druge strane javnost, bez previše razumijevanja upija ponuđeno. Sve su to promjene koje se događaju i koje neminovno utječu na čovjeka i njegovo zdravlje, a posljedično ga i mijenjaju. Naravno, nije to uvijek lako prepoznati i razumjeti, jer često su pojave nejasne, zavijene u racionalizacije i, kao takve predstavljaju se kao najnormalnije, bez ostavljanja prostora kritičkog razmišljanja i rasuđivanja. Sve veće nezadovoljstvo na globalnoj razini, sve veća diferencijacija između bogatih i siromašnih, eskalacija nasilja, sve više depresivnih i anksioznih ljudi, posebno mladih, gubitak pravednosti, kao urođenog i naučenog raspoloženja rezultat su koorporativnih i političkih subjekata, njihovih odluka i interesa, ali i pokazatelj kako je povijest društvenih nejednakosti i nepravdi duga. I grčki filozofi postavljali su pitanje što je pravednost i razilazili se u razmišljanjima. Od svih tadašnjih mislilaca, čini se da je Trazimahovo stajalište o nepravednosti kao interesu jačega koji donosi zakone najbliže današnjem suvremenom društvu, a Platonov etički ideal o postizanju vrline koja se zasniva na znanju i težnji k ideji dobra, kao vrhunskoj vrijednost koja se ostvaruje u pojedincu i zajednici, odnosno u glavnom cilju države i dobrobiti svih građana, je ono čemu bi države i društva trebala težiti.

U kontekstu današnjeg poimanja zdravlja koje ima svoju sociološku, ekonomsku i okolišnu kompleksnost, važnost zdravstvene politike, vizionarski je riječima predstavljao prof dr. Andrija Štampar: Zdravstvena politika postat će najbitnijim dijelom narodne politike… Prema tome, problemima narodnog zdravlja trebaju se baviti svi, a ne samo liječnici. To nije monopol liječnika, nego je dužnost i briga svih bez razlike.” Međutim, ova živa predodžba budućnosti nije se maknula s polaznih načela sveobuhvatnosti, dostupnosti i solidarnosti, zdravstvene politike Hrvatske, čemu svjedoči kaos i neodrživost zdravstvenog sustava. Godine neuspješnih reformi zdravstva, nerazumijevanje najvažnijih pitanja javnog zdravlja i indiferentnost dovele su i do toga da danas pravo na zdravlje, kvalitetna zdravstvena skrb i lijekovi najviše ovisi o financijskoj moći. Kvalitetan i sveobuhvatan skup zdravstvenih usluga, financiran iz doprinosa i proračuna nije jednako dostupan svim hrvatskim građanima, a pacijent nije u središtu zdravstvenoga sustava. Politika takvog zdravstva ne zasniva se na trostrukoj solidarnosti: solidarnosti zdravih s bolesnima, solidarnosti bogatih sa siromašnima i solidarnosti mladih prema starijima. Takvo stanje u hrvatskom zdravstvenom sustavu je neodrživo i zbog toga se zdravstvena politika mora promijeniti. To su činjenice kojih je svjesna i koje navodi i Vlada RH, a činjenice kao takve ne trpe interpretacije. Iako je ustavima, međunarodnim sporazumima, konvencijama zajamčena socijalna pravda, pravo na zdravstvenu zaštitu i jednakost, politički sustavi pa tako i hrvatski ne odnose se jednako prema svim društvenim skupinama, a posljedično ni ne razmišljaju o dugoročnim posljedicama na zdravlje svojih građana, jer nije slučajno da određene populacije imaju veću stopu smrtnosti od drugih, ili da čimbenici kao što su siromaštvo, neadekvatno stanovanje i prijevoz, nesigurnost i nemogućnost pristupa zdravoj hrani dovode do zajednica s većim rizikom za zdravlje. Zato je potreban konceptualni okvir za razumijevanje odnosa između politike i zdravstvenih ishoda.

I gdje je onda rješenje za odnose na relaciji politike, zdravlja i javnosti?

Prije svega u ispravnom i objektivnom poimanju uloga i ciljeva, koji nije trenutan već stalan i u kojem razum pobjeđuje te u snazi volje kao pokretaču promjena. Integritet javne politike je u njihovoj obvezi i sposobnosti da služe javnom interesu i demokratskom procesu. Hrvatski građani, s druge strane nisu dovoljno informirani i educirani i ne razumiju da je vrijednost zdravlja, kao temeljnog ljudskog prava zaštićena, što govori i o izostanku odgovornosti prema sebi samima i cjelokupnom društvu, ali i o izostanku političke kulture, kao kolektivne svijesti i političke socijalizacije. Javnost mora razumijevati odnose, uzroke i posljedice te preuzeti aktivniju ulogu i odgovornost. U protivnom odnos politike i javnosti u stalnoj je napetosti i nepovjerenju, a odnos nepovjerenja, vječnih sumnji nikada nije mogao odvesti u budućnost i prosperitet. Treba, zapravo govoriti i raditi na jednom partnerskom odnosu, na jedinstvu koje čine zasebne cjeline ili kako je to lijepo rekao Khalil Gibran – pijmo isto vino, ali svatko iz svoje čaše,

Uloga i obveza dionika javne politike, vlada, ministarstva zdravstva i drugih nadležnih je da kroz konkretne mjere jačaju zdravstveni sustav, stvaraju ljudske, financijske i druge resurse kako bi se odgovorilo na potrebe građana, osigurala pravednost i smanjila zdravstvena nejednakost. Naravno, za tako nešto potreban je sustavan proces strukturiranja odnosa, koordinacija svih dionika, uključujući akademsku zajednicu, privatni i civilni sektor. Svako javno proklamiranje raznih strategija zdravstva koje se ne provode ili se provode selektivno ozbiljno odudara od samog značenja i djelovanja javne politike. Drugim riječima, ukoliko javna politika ne osigura dostupnost zdravstva svim građanima, bez obzira na to gdje žive, ukoliko pacijent i njegova obitelj nisu u središtu pozornosti zdravstvenog sustava ili se ne uspostavi kontinuirani preventivni rad s djecom i adolescentima…, tada je zdravstvena politika neučinkovita i dugoročno ostavlja posljedice na zdravlje pojedinca i cjelokupnog društva. Ministarstvo zdravstva kroz javne politike treba nadzirati razvoj zdravstvenog sustava, razvijati standarde i norme za osiguranje kvalitete zdravstvenih sluga i zaštite, procijeniti učinak zdravstvenih sustava, u smislu pravednosti, kvalitete, učinkovitosti i zadovoljstva stanovništva zdravstvenim uslugama, posebno imajući u vidu epidemiološka i demografska kretanja. Pažnju treba obratiti i na privatni sektor koji preuzima sve veću ulogu u financiranju i pružanju zdravstvene zaštite i treba biti vrlo oprezan da u takvim kretanjima kako javno zdravstvo ne bi postalo gubitnik, u smislu djelotvornosti i učinkovitosti.

Zaključno, politika predstavlja kroničan stresor za zdravlje i u doba ove modernosti čovjek kroz politiku, na neki način razjašnjava i smisao svoje egzistencije. Međutim, ništa u budućnosti ne treba isključiti pa ni optimizam da će krajnji zdravstveni ishodi biti dobri, jer optimizam je životno zdravlje.

Piše: Snježana Nemec/ Demos media

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE